Migracijske politike razvijenih europskih zemalja od sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća počivale su na pretpostavci da je kontrola imigracije moguća. Iz više razloga, o kojima se u radu ...raspravlja, one će se pokazati neuspješnima. Rezultat je bio povećan ukupni broj stranaca te promijenjen sastav imigrantskih zajednica u korist uzdržavanih članova obitelji. Tijekom osamdesetih migracijske politike kako europskih, tako i tradicionalno imigracijskih zemalja sve više konvergiraju, usmjerujući se na sprečavanje ilegalnih imigracijskih tokova, na upravljanje izbjegličkim kretanjima te uravnoteženje radnih migracija s obiteljskima. Prekretnica u migracijskim politikama zapadnoeuropskih država primitka u smjeru »harmonizacije« začeta je Šengenskim sporazumom (1985) o postupnom ukidanju kontrole na međusobnim granicama potpisnica (Francuska, Njemačka i zemlje Beneluxa). Strah od najezde istočnoeuropljana nakon sloma socijalizma 1989. dao je daljnji snažan poticaj harmonizaciji migracijskih politika u nastajućoj Europskoj uniji. Za razliku od migracijske kontrole, integracija imigranata dosad je praktički ostala zabran nacionalne države. U nastavku teksta daje se pregled migracijskih reformi u pojedinim zemljama članicama EU, kao i multilateralnog djelovanja. Post-1989. migracijski režim u Europi ima četiri glavna obilježja: 1) proširenje agende; 2) naglasak na zajedničkom djelovanju; 3) defanzivnost; 4) konfuzija i preopterećenost. Dok se EU nastoji zaštititi od nepoželjne vanjske imigracije, dalje teče proces regionalne integracije »brisanjem« međusobnih granica.
Na suvremeno rusko društvo utječe »neformalna zaposlenost nerezidenata« – redovita proizvodna djelatnost koja se odvija izvan pravnih okvira određenih ruskim zakonima koji se odnose na rad stranaca. ...Ta pojava u Rusiji specifična je po tome što u zemlju pristižu milijuni državljana zemalja ZND a, u radnoj dobi, koji su posve zakonito ušli u Rusku Federaciju, ali s namjerom da rade neformalno, u sivim ili poluzakonitim gospodarskim sektorima. Članak pokušava dati pouzdanu ocjenu te pojave. S jedne se strane pokazalo da je u ranim devedesetima pojava velikih skupina ekonomski aktivnih stranaca, koji su po dolasku angažirani za neprestižne poslove (graditeljstvo, cestogradnja, maloprodaja i slično) omogućila da se riješi problem deficita mnogih usluga i da se zadovolje potrebe za osnovnim proizvodima. Međutim, s druge strane, negativni odraz zaposlenosti na crno znatno je nadmašio konjunkturne prednosti od korištenja gastarbajterskoga rada u postsovjetskome prostoru. Trajno potkopavanje tržišta rada tim kontingentima uvjetovalo je i uvjetuje ne samo degradaciju radnih odnosa u Rusiji nego i eroziju društvenoga morala: devalvaciju pozitivnih vrijednosti, prevladavanje ciničnog pragmatizma u ruskih ljudi i pravni nihilizam.
Rasprava se usredotočuje na prikaz nekih promjena koje se tiču europskih migracija u suvremenim kriznim prilikama. Analiza podupire stanovište da su mogućnosti migrantskih i emigrantskih zemalja ...ograničene te da njihovi interesi nisu uzeti u obzir. To je jasno predočeno s aspekta učinaka migracijske politike, promjenama u migracijskim procesima i klasnoj strukturi migranata. Kritički su prikazane karakteristične promjene u suvremenim europskim migracija s obzirom na njihovo ekonomsko, relativno dobrovoljno, organizirano i privremeno značenje. Kritika je uperena na deklariranu politiku integracija imigranata i druge aspekte migracijske politike imigrantskih zemalja kao i na ostvarivanje namjeravane migracijske politike emigrantskih država. Govori se o promjenama adaptacijskih i akulturacijskih procesa, promjenama različitih disjunktivnih procesa, posebice o sukobima i suprotstavljanjima. Analiza je usmjerena na nesklad unutar društvenih procesa i između njih. Kako kriza profilira klasne odnose i produbljuje unutarnje i međuklasne sukobe, tako su ti aspekti promjena migracijskih pojava također uključeni u raspravu.
Tijekom posljednjih dvaju desetljeća interkulturno obrazovanje u Španjolskoj i Švicarskoj može se smatrati izjednačenim postupcima jer su se kreatori politike u objema zemljama u svojem školskom ...sustavu susreli s rastućim brojem imigrantskih i manjinskih učenika. Dok su formulirana i prihvaćena rješenja odgovor na jedinstvene probleme i političku tradiciju svake zemlje, njih također guraju snage koje potiču restriktivnu imigracijsku politiku prema imigrantima iz zemalja Trećeg svijeta. U članku se ispituje nastanak interkulturnog obrazovanja i uspoređuju različite prakse povezane s tim procesom. Oba društveno-kulturna konteksta imaju određene sličnosti. Dopunsko školovanje kulturno različite djece pridonosi segregaciji u školi. Premda je kulturna i jezična raznolikost strukturna i povijesna sastavnica i španjolskoga i švicarskog identiteta, postoji jasna odvojenost između »unutarnje« i »vanjske« različitosti u obrazovnoj politici. Zanimljivo je, primjerice, primijetiti da se, kada je riječ o regionalnim identitetima u Španjolskoj i Švicarskoj, upotrebljava pojam »dvojezično obrazovanje«, dok se u slučaju imigranata upotrebljava termin »interkulturno obrazovanje«. Ustanovljene su neke važne razlike između tih dvaju konteksta. Broj mladih imigranata mnogo je veći u Švicarskoj. S druge strane, prisutnost učenika Roma središnja je točka kulturne raznolikosti u Španjolskoj. U članku se govori i o općenitom manjku odjela za obrazovanje profesora za pripremu njihovih studenata praktikanata za različite škole. Većina programa za obrazovanje profesora u načelu priznaje važnost mnogostruke pripreme profesora. U praksi, međutim, takvi programi zapravo imaju monokulturni pristup. Neprekidno školovanje na području interkulturnog obrazovanja prije je povezano s individualnim inicijativama nego sa svjesnošću institucija o važnosti interkulturnog obrazovanja. Za razumijevanje prepreka za jednakost u obrazovanju s kojom se suočava siromašna kulturna i lingvistička manjinska mladež u Španjolskoj i Švicarskoj, trebamo razumjeti načine međusobnog djelovanja društvene klase i etničnosti s jezikom i kulturom.
U ovom se radu sociohistorijskim i sociologijskim pristupom pokušavaju razmotriti tokovi, stanje i perspektive jugoslavenske migracije u Francusku. Autori se koriste statističkim podacima i ...analiziraju migracijske politike te društveno-povijesni i kulturni kontekst emigracijskog (jugoslavenskog) i imigracijskog (francuskog) društva. Jugoslavensku ekonomsku imigraciju u Francuskoj, gdje danas živi oko 100 000 osoba jugoslavenskog porijekla (najveći je broj iz Srbije bez AP), obilježava ustaljivanje i s njim povezano okupljanje obitelji. Naturalizacija (u porastu posljednjih godina), integracija (tek pokušaji francuske imigracijske politike) ili povratak mogući su ishodi za te ljude između dva društva.
Autor polazi od stava da se o socijalnoj (klasnoj) strukturi suvremenoga jugoslavenskog društva ne može cjelovito raspravljati a da se u raspravu ne uključi faktor migracija, osobito vanjskih. Kako ...na ovom području nema temeljitih istraživanja, to je rad zamišljen kao skica za istraživanje. Kritički se raspravlja o različitim tezama o pripadnosti migranata, osobito teze o (trajnoj) pripadnosti (e)migranata zemlji porijekla, kao i njen klasni (ideološki) dodatak o (e)migrantima kao konstitutivnom dijelu (jedinstvene) radničke klase. Autor utvrđuje da su vanjske radne migracije ne samo kvantitativno nego i kvalitativno djelovale na socijalnu strukturu jugoslavenskog društva, posebno na (ne)konstituiranje jugoslavenske radničke klase. Zaključuje da je potrebno kritičko preispitivanje jugoslavenske migracijske politike, i to ne samo sa stanovišta interesa zemlje porijekla nego ponajprije migranata samih, i ističe da je to pozicija s koje se i sama znanost o migracijama na multidisciplinarnim osnovama tek treba konstituirati.
U prvom dijelu ovoga rada autor prilazi problematici druge generacije migranata jer smatra da diskusija o djeci migranata može doprinijeti stvaranju realne slike o migraciji, tj. o izmjeni ...migracijskog sadržaja. Radna migracija u izvjesnoj mjeri postaje iseljenička, no u obrazovnom pogledu djeca migranata čak su lošije pripremljena za budućnost u imigracijskim zemljama od roditeljske generacije. Osim toga, u njih je opterećenje problemom identiteta naglašenije nego u roditeljskoj generaciji. Opada želja za povratkom u zemlju porijekla (roditelja), mada djeca migranata ne prihvaćaju potpuno ni zemlju prijema. Ta dilema zapravo je dio ukupnih izmjena migracijskih kvaliteta. S time u vezi, u drugom dijelu rada autor problematizira pitanje privremenosti boravka u inozemstvu. Tumači da jugoslavenski migranti imaju vrlo dug migracijski staž u inozemstvu, da imaju visok stupanj asimiliranosti u zemljama prijema i da su povratni tokovi, unatoč željama samih migranata i naporima Jugoslavije, ispod prosjeka. Migracija, dakle, teži trajanju, a koncept privremenosti ne odražava stvarno stanje nego politiku. Autor smatra da treba otvoriti potpuniju diskusiju jer je jugoslavenska migracijska politika u zaostatku s obzirom na migracijske politike razvijenih (imigracijskih) zemalja. Ona se drži početnih načela da je migracija konjunkturna pojava dok su takvo polazište napustile politike imigracijskih zemalja, koje sada žele integrirati i asimilirati posebno drugu generaciju migranata jer su svjesne uloge mladih u razvoju. Autor zaključuje da treba izići na teren migracijske stvarnosti i izgraditi realniju migracijsku sliku.
