U članku se kanon mise Kožičićeva Misala hruackoga iz 1531. uspoređuje s istim tekstom u svim ostalim hrvatskoglagoljskim misalima. I u tom su dijelu misala, koji je inače najmanje podložan promjeni, ...leksičke i tekstološke razlike između Kožičićeva i ostalih misala veće nego između bilo koja druga dva misala, što potvrđuje da je i taj dio Kožičić temeljito preradio, tako da se gotovo može govoriti o novom prijevodu, a ne samo o redakciji. Kanon Misala hruackoga jasno potvrđuje da je Kožičić pomlađivao i pohrvaćivao tekst. Brojna su i mjesta na kojima je ispravljao stariji prijevod prema latinskom izvorniku. Međutim, odstupanje od latinskoga predloška i čuvanje mnogih starijih crkvenoslavenskih elemenata u tekstu svjedoče da to nije radio mehanički te da mu osnovni cilj nije bio samo što više pohrvatiti tekst i približiti njegov jezik govornomu jeziku niti ga samo što više uskladiti s latinskim, nego da je radio promišljeno, s jasnom koncepcijom književnoga (hrvatskoga crkvenoslavenskoga) jezika.
U članku se opisuje sadržajna obrada hrvatskoglagoljskih misala i brevijara u bibliografijama od 19. stoljeća do danas1. Na temelju analize bibliografskih opisa (Berčić, Kukuljević, Vajs, Milčetić, ...Strohal, Jagić, Štefanić, Tandarić, Bakmaz) i pažljivo odabranih primjera,
uspoređuju se pristupi pojedinih autora te upućuje na promjenu uloge same bibliografije, od političko-povijesne, filološke do književne. Središte njezina istraživanja s vremenom se pomicalo od pretežito biblijskih prema nebiblijskim (homilije, sermoni, apokrifi , himni) i drugim dodanim tekstovima. Osim općenite podjele bibliografije na popisnu, popisnodeskriptivnu, deskriptivno-analitičku i analitičku, poslije digitaliziranu, u članku smo je prema temi istraživanja (misali i brevijari) podijelili u devet skupina, nastojeći osmisliti i podskupine kod autora koji su upotrebljavali više načina bilježenja. Obrazlaže se i povezanost
bibliografije sa znanstvenim proučavanjem liturgijskih tekstova, kao i uloga koju su moderniji načini predstavljanja građe odigrali u njezinu daljnjem istraživanju. Na kraju je predstavljena digitalizacija analitičke bibliografije koja je bitno unaprijedila uspoređivanje tekstova, što je
uz Berčićevu ideju o rekonstrukciji staroslavenske Biblije, bio jedan od središnjih zadataka hrvatskoglagoljske liturgijske problematike.
Uporaba participâ jedan je od sintaktičkih modela koje je hrvatski staroslavenski jezik naslijedio od prvoga slavenskoga književnog jezika. Usporedbenim proučavanjem sintaktičkih funkcija participâ u ...tekstovima evanđelja osam odabranih hrvatskoglagoljskih misala nastalih od 14. do 16. stoljeća utvrđena je vrlo visoka podudarnost sa stanjem zasvjedočenim u staroslavenskome jeziku. Sintaksa participâ raščlanjena je s obzirom na funkciju čijim su nosiocima u šest poglavlja: supstantivizirani particip, determinativni particip (particip u funkciji atributa i situacijskoga determinatora objekta), dativ apsolutni, predikatni particip i particip u funkciji sekundarnoga predikata, a u svakome su od njih opisane i ostale
osobitosti s njihovim sintaktičkim položajem u vezi, morfosintaktičke (npr. uporaba neodređenoga i određenoga lika) i sintaktičke (npr. uporaba drugoga sintaktičkog sredstva). Brojna zabilježena variranja u uporabi participa i njegova konkurentnoga sintaktičkog sredstva (npr. odnosne ili vremenske rečenice), potvrđena već i u kanonskim spomenicima,
javljaju se podjednako u svim misalima neovisno o vremenu njihova nastanka. Iako se očekivano potvrdila ovisnost sintakse participâ o jeziku predloška, variranja nisu uvijek ovisna o pripadnosti pojedinoga misala sjevernoj ili južnoj skupini kodeksa. Unatoč tomu može se ustvrditi da je uporaba participâ i participskih konstrukcija bila dio norme i hrvatskoga staroslavenskog jezika, koja je u liturgijskim tekstovima namjerno i svjesno zadržana. Usprkos njihovoj slabijoj zastupljenosti u Misalu hruackom, sintaksa participâ posve je podudarna s onom u ostalih sedam misala, što pokazuje da je Kožičić izvrsno
poznavao hrvatski staroslavenski jezik, a odstupanja od hrvatskoglagoljske tradicije posljedica su intenzivna sravnjivanja teksta s latinskim predloškom. Odsustvo ikakvih relevantnih razlika među misalima korpusa ukazuje na postojanje čvrste hrvatskostaroslavenske norme i svjedoči o tome da se prestiž hrvatskoga staroslavenskog jezika kao najviše inačice književnoga jezika tijekom stoljeća nije bitno mijenjao. Upravo su participi kao naglašeni staroslavenizam jedan od elemenata koji se najduže i najbolje zadržao, a koji su hrvatski glagoljaši držali karakterističnim obilježjem najprestižnije književnojezične artikulacije.
The use of participles is one of the syntactic models that Croatian Church Slavonic language has inherited from the oldest Slavic literary language. The comparative investigation of the syntactic functions of participles in the Gospel texts in eight selected Croatian Glagolitic missals from the 14th to the 16th century has shown a high level of correspondence
with their status attested in the Old Church Slavonic language. The syntax of participles is analysed according to their function in six chapters: substantivized participle, determinative participle (attributive participle, participle as situational determinator), dative absolute, predicative participle and participle as secondary predicate. In each chapter other
characteristics related to their syntactic status are described, both morphosyntactic (e. g. the use of short and long forms) and syntactic (e. g. the use of some other syntactic means). Numerous recorded variations in the use of participle and its competitive syntactic mean (e. g. relative or temporal clause), attested already in the canonical texts, appear equally in all missals, regardless of the time of their creation. Although the correlation of the syntax of participles with the language of their template has been expectedly confirmed, the variations do not always depend on the missals belonging to the northern or southern group. Nevertheless, it can be determined that the use of participles and participle constructions was a part of the Croatian Church Slavonic norm, and that they were kept purposely and consciously in liturgical texts. In spite of their lower proportion in the Misal hruacki, the syntax of participles corresponds to that in other seven missals, which shows that Kožičić knew actively the Croatian Church Slavonic language, and that the deviations from the Croatian Glagolitic tradition are the result of an intensive redacting according to the Latin template.
The absence of any relevant difference between the investigated missals indicates the existence of a solid Croatian Church Slavonic norm and testifies that the permanence of the Croatian Church Slavonic prestige as the highest type of literary language has not essentially changed during centuries. As an emblematic (Old) Church Slavonic characteristic, exactly participles are one of the elements which was longest and best retained, and which the Croatian Glagolitic priests have regarded as a typical feature of the most prestigious articulation of the literary language.
Uporaba participâ jedan je od sintaktičkih modela koje je hrvatski staroslavenski jezik naslijedio od prvoga slavenskoga književnog jezika. Usporedbenim proučavanjem sintaktičkih funkcija participâ u tekstovima evanđelja osam odabranih hrvatskoglagoljskih misala nastalih od 14. do 16. stoljeća utvrđena je vrlo visoka podudarnost sa stanjem zasvjedočenim u staroslavenskome jeziku. Sintaksa participâ raščlanjena je s obzirom na funkciju čijim su nosiocima u šest poglavlja: supstantivizirani particip, determinativni particip (particip u funkciji atributa i situacijskoga determinatora objekta), dativ apsolutni, predikatni particip i particip u funkciji sekundarnoga predikata, a u svakome su od njih opisane i ostale
osobitosti s njihovim sintaktičkim položajem u vezi, morfosintaktičke (npr. uporaba neodređenoga i određenoga lika) i sintaktičke (npr. uporaba drugoga sintaktičkog sredstva). Brojna zabilježena variranja u uporabi participa i njegova konkurentnoga sintaktičkog sredstva (npr. odnosne ili vremenske rečenice), potvrđena već i u kanonskim spomenicima,
javljaju se podjednako u svim misalima neovisno o vremenu njihova nastanka. Iako se očekivano potvrdila ovisnost sintakse participâ o jeziku predloška, variranja nisu uvijek ovisna o pripadnosti pojedinoga misala sjevernoj ili južnoj skupini kodeksa. Unatoč tomu može se ustvrditi da je uporaba participâ i participskih konstrukcija bila dio norme i hrvatskoga staroslavenskog jezika, koja je u liturgijskim tekstovima namjerno i svjesno zadržana. Usprkos njihovoj slabijoj zastupljenosti u Misalu hruackom, sintaksa participâ posve je podudarna s onom u ostalih sedam misala, što pokazuje da je Kožičić izvrsno
poznavao hrvatski staroslavenski jezik, a odstupanja od hrvatskoglagoljske tradicije posljedica su intenzivna sravnjivanja teksta s latinskim predloškom. Odsustvo ikakvih relevantnih razlika među misalima korpusa ukazuje na postojanje čvrste hrvatskostaroslavenske norme i svjedoči o tome da se prestiž hrvatskoga staroslavenskog jezika kao najviše inačice književnoga jezika tijekom stoljeća nije bitno mijenjao. Upravo su participi kao naglašeni staroslavenizam jedan od elemenata koji se najduže i najbolje zadržao, a koji su hrvatski glagoljaši držali karakterističnim obilježjem najprestižnije književnojezične artikulacije.
Posebnost je jezika knjiga tiskanih u riječkoj glagoljskoj tiskari Šimuna Kožičića Benje u literaturi već zamijećena. Pri omjeravanju se staroslavenskih i starohrvatskih elemenata u tim izdanjima ...Kožičiću katkad pripisivala i težnja za pohrvaćivanjem. Preciznije i sustavnije utvrđivanje funkcije spomenutih dvaju jezičnih sustava u Kožičićevoj jedinstvenoj koncepciji književnoga jezika tek predstoji.
U ovome se radu određuje status dvojine kao gramatičke kategorije u Kožičićevu Misalu hruackom, za čiji su otklon od norme jezika dotadašnjih hrvatskoglagoljskih misala recentna istraživanja pokazala da je u najvećoj mjeri posljedica redigiranja po Vulgati. Budući da je dvojina u 16. stoljeću izraziti staroslavenizam i nije uvjetovana latinskim predloškom, njezinu uporabu valja promatrati isključivo kao svjestan i namjeran čin posezanja za (hrvatskim) staroslavenskim sustavom.
U završnom dijelu tzv. Sinajskoga Psaltira, pronađenom 1975. između završnih svečanih pjesama nalazi se i himan Gloria in excelsis Deo, nazivan još i Doxologia maior, a koju su Ćiril i Metod preveli ...još u Solunu. To je jedini poznati prijepis toga prijevoda. U kasnijim prijepisima Psaltira toga himna više nema. Pojavljuje se pak u nekoliko stoljeća mlađim misnim tekstovima, podjednako onima srpske redakcije kao i hrvatske. Nakon poredbene analize jezika teksta i prijevoda, autor zaključuje da misni tekstovi nisu kopirali prethodni prijevod nego su svaki put bili prevođeni zajedno s cijelim misalom. Posebnu pozornost autor skreće na to da su u reproduciranom primjerku hrvatskoga misala iz 1494. godine ručno premazani tropi koji su postupno uvedeni u latinsku verziju toga himna, a odlučno iz njega uklonjeni odlukom Tridentskoga sabora (1545-1563). Autor smatra da to svjedoči 1) da su se hrvatski glagoljaši prilagodili odlukama Sabora i 2) da se taj misal (možda samo taj primjerak) koristio još u prvj polovici XVII. stoljeća jer je prvi rimski misal s tridentskim tekstom objavljen tek 1604. godine
Nakon bibliografije biblijskih čitanja u hrvatskoglagoljskim brevijarima sada objavljujemo i bibliografiju biblijskih čitanja u hrvatskoglagoljskim misalima. Uvidom u obje bibliografije možemo ...zaključiti da i misali i brevijari fondom svojih biblijskih čitanja podjednako participiraju u rekonstrukciji staroslavenske Biblije, jer u misalima ćemo naći i tekstove koje ne nalazimo u brevijarima i obratno.
Polazeći od podjele hrvatskoglagoljskih liturgijskih spomenika na sjevernu i južnu odnosno stariju i mlađu skupinu koju su uspostavili M. A. Pantelić (Pantelić 1971) J. L. Tandarić (Tandarić 1980), a ...na temelju istraživanja u kojima se iskristalizirala i treća, prijelazna skupina, u radu se ispituju odabrane statističke metode i mjera u kojoj one omogućuju zornije prikazivanje i jasnije sagledavanje odnosa među hrvatskoglagoljskim kodeksima u usporedbi s tradicionalnim pristupom. Korpus za analizu preuzet je iz studije M. Šimić o jeziku teksta Muke po Mateju iz 16 hrvatskoglagoljskih misala (Šimić 2000) u kojoj je autorica utvrdila pojave relevantne za jezičnu analizu i iznijela podatke o tim pojavama u pojedinim misalima. Šimić je utvrdila grupiranje misala u tri skupine: stariju (Vatikanski illirico 4, Ročki, Ljubljanski (Beramski) prvi, Kopenhagenski, Ljubljanski (Beramski) drugi), mlađu (Hrvojev, Newyorški, Senjski) i treću, prijelaznu (Prvi oxfordski, Berlinski, Drugi oxfordski, Drugi vrbnički, Vatikanski Illirico 8, Prvi vrbnički, Novakov, Prvotisak). Na autoričinim podatcima proveden je statistički postupak segmentacijske analize, odnosno razvrstavanja analiziranih jedinica u homogene skupine na temelju odabranog skupa obilježja, s ciljem postavljanja hipoteza o široj strukturi kojoj te jedinice pripadaju. Analiza predočuje na koji se način, s obzirom na odabrane jezične i tekstološke značajke, misali grupiraju u skupine i pokazuje odnose među tim skupinama. Analiza je potvrdila podjelu u skupine uočenu pri primjeni tradicionalnih metoda, ali i upozorila na neke pojave koje ranije nisu bile zamijećene, prije svega na mogućnost izdvajanja skupine misala koje odlikuje prisutnost kroatiziranih jezičnih značajka.
