Kampanja protiv apstrakcije 1962./1963. jedan je od najdrastičnijih pokušaja političke arbitraže i reafirmacije dogmatizma u umjetnosti Jugoslavije. Tadašnji izvori upozoravaju da je upravo enformel ...bio meta tog napada. Suštinska pitanja na koja ovaj članak nastoji odgovoriti jesu: tko, kada i zašto se uključuje u polemiku oko enformela doprinoseći eskalaciji konflikta. Praćenjem zbivanja, koincidencija i usporedbi došlo se do zaključka da je kampanja protiv enformela bila strateški planirana i sinhronizirana akcija jugoslavenskog političkog i kulturnog establišmenta sprovedena prema scenariju političke intervencije u sovjetskoj kulturi, koja joj je neposredno prethodila. Iako kratkotrajna i bez drastičnih posljedica, kampanja u Jugoslaviji rezultirala je presjecanjem razvojnog puta, otupljivanjem kritičke oštrice i marginalizacijom enformelne apstrakcije na institucionalnoj razini.
The campaign against Abstraction in 1962-63 represents one of the most dramatic attempts at political arbitrage and reaffirmation of dogmatism in the history of Yugoslav art. Contemporary sources suggest that the main target of those attacks was – Art Informel. Therefore, the essential questions this article seeks to discuss are the following: who, when and why was involved in the dispute over Art Informel, contributing to the escalation of the conflict. By keeping track of the events, coincidences and parallels, it was concluded that the campaign against Art Informel was a strategically planned and synchronized action of the Yugoslav political and cultural establishment, conducted according to the scenario of political intervention in Soviet culture, which immediately preceded it. Although short-lived and with no drastic consequences, this campaign in Yugoslavia resulted in an obstruction of the developmental path, dulling the critical blade, as well as marginalizing the Art Informel abstraction on the institutional map of meanings.
U ovome radu sagledavaju se obilježja pristupa povjesničara umjetnosti
Grge Gamulina historizaciji i analizi Proljetnog salona kao izložbene
manifestacije koja je – okupivši velik broj prominentnih ...osobnosti
hrvatske umjetničke pozornice – bitno odredila prevladavajuća
usmjerenja u slikarstvu međuratnog razdoblja. Ponajprije, razmatra
se Gamulinov vrijedan prinos valorizaciji te određenju i imenovanju
pojedinih oblikovno-stilskih inklinacija u usporedbi s uvriježenim
interpretacijama nacionalnog modernog slikarstva. Upozorava se,
također, na autorovu težnju za analizom dosega hrvatskog slikarstva
u kontekstu magistralnih kretanja na europskoj umjetničkoj sceni, pri
čemu se ističu njegovi stavovi bliski tradicionalnom razumijevanju
geografije umjetnosti. Unatoč tomu, Gamulin prepoznaje mnoge opće
vrijednosti u djelima i opusima koji ne pripadaju pretpostavljenoj
antologiji hrvatskog slikarstva postavljenoj u odnos s dominantnim
europskim oblikovno-stilskim dosezima, stvarajući na taj način slojevitu
sliku o heterogenom modernističkom umjetničkom tkivu, tipičnom za
kulture tzv. rubnih sredina. Proljetni salon tako za Gamulina postaje
važna opća odrednica u korpusu nacionalnog međuratnog slikarstva,
svojevrsna izvanstilska kategorija koja omogućuje obuhvaćanje svih
disparatnih tendencija toga razdoblja i unutar koje se može jednakovrijedno
raspravljati o ostvarenim dominantnim stilskim prinosima
(često presudnim za sagledavanje razvojnih linija hrvatskog slikarstva),
kao i o specifikumu opusa pojedinih slikara, od kojih su neki bili samo
tangencijalno vezani uz tu izložbenu manifestaciju.
Namjera ovoga rada jest otvoriti mogućnosti za povijesnu valorizaciju ranog portretnog opusa Jerolima Miše, nastalog u razdoblju između 1914. i 1916., kao bitnog individualnog prinosa nacionalnom ...slikarskom modernizmu. Portreti izlagani tijekom 1916. – najprije na skupnoj, prvoj, a potom i na trećoj izložbi Hrvatskog proljetnog salona (Mišinoj samostalnoj izložbi) – izazvali su primjetan odaziv likovne kritike, pa se pažljivom analizom svih osvrta nastoji rekonstruirati povijesni horizont recepcije. Dosadašnji pristup tom ranom, pretežno zagubljenom opusu Jerolima Miše iščitava se, nadalje, iz postojeće povijesnoumjetničke obrade. Razlozi eventualne distanciranosti prema afirmaciji njegovih stilskih kvaliteta prepoznaju se pritom u stavu određenog dijela hrvatske povijesti umjetnosti prema raznolikim manifestacijama ekspresionističkog izraza u hrvatskom slikarstvu. U toj perspektivi, pristupa se analizi, tumačenju i valorizaciji likovnih i konceptualnih odrednica Mišinih portreta, koji u specifičnom spoju ikonografije kulturnih tipova i naglašenog psihologizma nude uzorak nesumnjivo blizak upravo ekspresionističkom modelu. Također, uspostavlja se distinkcija između portreta iz 1914. i onih nastalih tijekom 1916. i poslije, ukazujući na uočljive mijene u ideji i provedbi modernog portretnog slikarskog djela.
PDF
