Razprava se ukvarja z analizo prvega pisma iz Hieronimove korespondence. Avtor je imel do njega očitno ambivalenten odnos, kar kliče k iskanju večplastne sporočilnosti spisa. Po poskusu datacije, ...retorični in slogovni analizi ter predstavitvi osnovne zgodbe, ki je vključena vanj, se pokaže, da je pismo kljub navidezni hagiografski šablonskosti vsebinsko bogato. Analiza se zato nadaljuje na dveh področjih. Kraj dogajanja, poznoantično mesto, ne more preživeti brez nove vodilne osebnosti, škofa. Je s pismom Hieronim želel tlakovati pot na vercelski škofovski sedež prijatelju Evagriju iz Antiohije? Ob analizi nejasnih spolnih identitet obeh glavnih oseb iz zgodbe, nemoškega mladeniča in moško neuklonljive ženske, se pokaže, da je Hieronim v novem času iskal nov krščanski ideal, meništvo, ki ga je preko te zgodbe umestil v kontinuiteto z mučeništvom.
In spite of more than a century of historical research, the question of Christianization of the Roman Empire still poses a challenge to scholars. Numerous theories have been proposed as a way of ...explaining how the marginal religious community of several hundred persons managed to become, by the end of the 4th century, the dominant religion in the Roman Empire. In the first part of this paper, the author presents the most common theories put forward by scholars going back to Adolf von Harnack, with their critical evaluation. Special emphasis is placed on a specific theory, summarized already by Tertullian, who stated in one of his works: Semen est sanguis Christianorum. In the second part of the article, the author presents the standard criticism of Tertullian’s notion offered by contemporary scholars, as well as some new arguments related to the phenomenon of early Christian apostasy. Thus, the basic argument of the paper is as follows: The crucial problem of any “Semen est sanguis Christianorum theory” is the existence of apostates who, despite claims made by several early Church leaders, were not an imperceptible minority in the early Christian period. Approaching the subject of apostates from a historical and sociological (sociology of deviance) point, the author concludes that the apostates posed a serious problem to the stability and security of the new religion. Therefore, any hypothesis that martyrdom as such helped the process of Christianization has to account for the problem of apostasy, which is hardly taken into the consideration in discussions of the triumph of Christianity in the Roman Empire.
Ignatius of Antioch passed on many of his ideas about salvation, martyrdom
and suffering through the epistles which he wrote shortly before being
martyred. The author did not articulate the ...relationship between salvation
and martyrdom very clearly, probably because he had little time to do so.
Thus, should some of the expressions he uses, such as “to attain unto God”
and “now I am perfected”, be correlated with martyrdom, it would seem that
martyrdom is the only way for a Christian to attain unto God and to be perfected.
This paper proves that Ignatius did not see martyrdom as a means to
achieve salvation, but as the right way for a Christian to leave this earthly life
in order to be with God for eternity through the salvation given by Christ.
Progoni kršćana događali su se u tri razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća vrijeme do 100. godine, drugo od 100. do 250. godine, a treće razdoblje vrijeme od 250. do 311. godine. Međutim, progoni se ...nisu događali u kontinuitetu. U pojedinim razdobljima kršćani su mogli graditi crkve i organizirati vjerske škole. Stoga, uzroci progona bili su sljedeći: mržnja Židova prema kršćanima, Neronov primjer, uzoran život kršćana, kršćanska tajna obzirom na Euharistiju, kršćanski misionarski duh, gubitak materijalne koristi poganskih svećenika i vračara zbog obraćanja na kršćanstvo, zavist stoika i fi lozofa. Najkrvaviji progoni dogodili su se, međutim, u trećem razdoblju. Naime, prije Dioklecijanovih progona kršćanstvo je, zahvaćajući obrazovane krugove, izvršilo prodor u antiknu kulturu te se reakcija nije morala dugo čekati. Kada je Dioklecijan reorganizirao carstvo krenuo je u obračun s kršćanima. Od 303. do 304. godine izdana su četiri edikta, a točan broj žrtava za vrijeme posljednjih progona ne može se sa sigurnošću utvrditi. Progoni se prestali kada je car Konstantin 313. godine dao kršćanima slobodu vjeroispovijedanja.
U radu se iznose podatci o dvadeset dvjema ranokršćanskim mučenicama i sveticama čijim su imenima motivirana osobna imena u Hrvata i drugih naroda. Ranokršćanskim (starokršćanskim, prvokršćanskim) ...mučenicama nazivaju se mučenice koje su nakon raspeća Isusa Krista do Nicejskoga sabora 325. godine podnijele mučeništvo svjedočeći vjeru Isusa Krista. Među hrvatskim osobnim ženskim imenima koja podrijetlo baštine prema imenima ranokršćanskih mučenica jesu Katarina, Barbara, Margareta, Felicita, Cecilija, Apolonija, Agata, Violeta, Valerija, Darija, Lucija, Agneza Rimska, Suzana, Serena (Vedrana), Filomena, Anastazija, Eufemija, Julijana i Doroteja. Od tih imena nastale su mnogobrojne izvedenice. U radu se najprije navode svete pomoćnice u nevoljama – sv. Katarina, sv. Barbara i sv. Margareta – a ostale ranokršćanske mučenice navode se dijakronijski po godinama mučeništva.
Sveti Rainerius (Rajnerije), u Hrvata poznat kao sv. Arnir (Romagna, oko 1100. † Dubrava, 4. kolovoza 1180.), bio je splitski nadbiskup od 1175. do 1180. godine. Pokazao se kao vješt diplomat. Papa ...Aleksandar III. u pratnji sv. Arnira 24. ožujka 1177. godine došao je u Veneciju i sklopio primirje s rimsko-njemačkim carem Fridrikom I. Barbarosom. Posjetio je bizantskoga cara Emanuela Komnena. Neustrašivo je vodio nadbiskupiju suprotstavljajući se feudalcima, bogatašima, vlastodršcima, pohlepnima koji su iskorištavali siromahe želeći uništiti i samu Crkvu. Uzaludno je sudskim putem i uz pomoć cara Emanuela Komnena pokušao riješiti spor oko crkvenoga imanja na Mosoru. Stoga je sa svojom pratnjom 4. kolovoza 1180. godine otišao na Mosor kako bi osobno riješio spor s plemenom Nikole Kačića iz Omiša. Kmetovi Nikole Kačića, Reljići kamenovali su ga u poljičkom selu Dubravi, a na mjestu gdje je klečeći molio Svevišnjega da oprosti njegovim ubojicama, ostali su tragovi njegovih koljena i počela je izvirati voda za koju narod vjeruje da je čudotvorna. Na tome mjestu sagrađena je crkva, a ispred glavnoga oltara iz kamena neprestano izvire čudotvorna voda. Suzaštitnik je Splita i Splitskomakarske nadbiskupije.
Blaženik Miroslav Bulešić čovjek je jasnog svećeničkog identiteta, ljudski, kršćanski i svećenički opredijeljen jer u svakome trenutku svoga života jasno pokazuje kako se živi i svjedoči svećeničko ...zvanje. U svom prikazu blaženikova života i duhovnosti autor ističe nepromjenjive elemente svećeničkog identiteta kao i one koji su vezani uz iščitavanje znakova vremena i vlastitosti svijeta u kojima je svećenik pozvan izvršavati svoju misiju. Autor koristi citate iz pozicije kauze beatifikacije Kongregacije za proglašenje svetim Miroslava Bulešića 2013. godine i prikazuje Bulešića kao čovjeka vjere i povjerenja u Gospodina, kao svećenika vjernog Crkvi sve do kraja, revnog pastira u skrbi za povjerene mu duše, otvorenog životu, ali u svakome trenutku pripravnom na smrt te prožetog marijanskom pobožnošću.
Ivan Pavao II. o mučeništvu Ražov, Elvis
Obnovljeni život,
06/2014, Letnik:
69., Številka:
2.
Journal Article
Odprti dostop
Iskustvo mučeništva svoga naroda i Crkve u Poljskoj pod komunističk –ateističkim režimom i osobno iskustvo mučeništva kroz atentat i bolest te slaganje s tradicionalnim crkvenim vrednovanjem ...mučeništva oblikovali su vlastiti odnos Ivana Pavla II. prema mučeništvu u njegovim enciklikama, pismima i pobudnicama. Za Papu je mučeništvo prije svega nasljedovanje Krista u sakramentalnom životu do potpunog suobličenja u nošenju križa i spremnosti na smrt. Mučeništvo je svjedočenje za istinu koje potpuno oslobađa čovjeka pred silnicima i moćnicima ovoga svijeta. Ono omogućuje čovjeku moralno djelovanje prema Božjem zakonu, bez kompromisa sa svijetom zbog nekog djelomičnog »dobra« te time savršeno humanizira čovjeka. Mučenici su za Papu najcjelovitiji svjedoci istine o postojanju. Mučeništvo je siguran put i najsnažniji dokaz mogućnosti prevladavanja čimbenika podjela u ekumenskim naporima za jedinstvom Crkve jer sve kršćanske zajednice imaju svoje mučenike za vjeru. Oni su stoga svjetlo i putokaz za novu evangelizaciju.
Progoni kršćana događali su se u tri razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća vrijeme do 100. godine, drugo od 100. do 250. godine, a treće razdoblje vrijeme od 250. do 311. godine. Međutim, progoni se ...nisu događali u kontinuitetu. U pojedinim razdobljima kršćani su mogli graditi crkve i organizirati vjerske škole. Stoga, uzroci progona bili su sljedeći: mržnja Židova prema kršćanima, Neronov primjer,
uzoran život kršćana, kršćanska tajna obzirom na Euharistiju, kršćanski misionarski duh, gubitak materijalne koristi poganskih svećenika i vračara zbog obraćanja na kršćanstvo, zavist stoika i fi lozofa. Najkrvaviji progoni dogodili su se, međutim, u trećem razdoblju. Naime, prije Dioklecijanovih progona kršćanstvo je, zahvaćajući obrazovane krugove, izvršilo prodor u antiknu kulturu te se reakcija nije morala dugo čekati. Kada je Dioklecijan reorganizirao carstvo krenuo je u obračun s kršćanima. Od 303. do 304. godine izdana su četiri edikta, a točan broj žrtava za vrijeme posljednjih progona ne može se sa sigurnošću utvrditi. Progoni se prestali kada je car Konstantin 313. godine dao kršćanima slobodu vjeroispovijedanja.
Prorok Knjige Otkrivenja BARŠČEVSKI, Taras
Bogoslovska smotra,
02/2017, Letnik:
86, Številka:
4
Paper
Odprti dostop
Za Knjigu Otkrivenja se misli da je jedina proročka knjiga Novoga zavjeta nastala po uzoru na starozavjetne proročke knjige. Ona sadrži ne samo »riječi proroštva« (Otk 1,3; 22,7.10.18) nego je ...nazvana i τό βιβλίον τῆς προφητείας – knjigom proroštva (usp. Otk 22,19). U Starom zavjetu proročke knjige dobivaju svoj autoritet ne samo iz sadržaja
knjige nego posebice od svojeg autora, proroka, čovjeka kojega je Bog pozvao na misiju te koji je nadahnut Duhom Svetim, no Knjiga Otkrivenja niti govori o proročkom pozivu svojeg autora niti spominje njegovo ime. S druge strane u njoj se nazivaju prorocima i dvojica svjedoka te se među članovima zajednice pored svetaca i apostola
također spominju i braća proroci. Tko je, dakle, prorok u Knjizi Otkrivenja? Koja su njegova obilježja? U čemu je nalik na starozavjetnog proroka, a što ga od njega razlikuje? Da bi se donekle odgovorilo na ta pitanja, u prvom dijelu članka ukratko je riječ o shvaćanju proroka i njegove poruke u Starom zavjetu i u Novom zavjetu. Središnji dio članka posvećen je analizi riječi προφήτης (prorok), προφητεύω (proricati) i προφητεία (proroštvo), s posebnim osvrtom na njihov raspored u Knjizi Otkrivenja, koji skreće pažnju na paralelizam glede proroštva između Prologa (1,1-3.4-8) i Epiloga
(22,6-19) te ističe misiju dvojice svjedoka (usp. 11,1-13), koji su poslije smrti nazvani »prorocima«. U trećem dijelu članka autor se vraća osnovnim obilježjima proroka, no ovaj put polazeći ne više od generaliziranih karakteristika starozavjetnih proroka, već od naglašenih obilježja proroka u Knjizi Otkrivenja u kontekstu njihova odnosa prema
Bogu i prema zajednici. To su ponajprije nadahnuće u objavi Krista, koje proroka pravi »slugom Božjim« i »Isusovim svjedokom«, kao i ravnopravno učešće »s braćom, svim svetima i apostolima, i svima koji se boje imena Božjeg, malima i velikima« u svjedočanstvu koje je dano Isusu i potvrđeno krvlju. Prorok, kao i svi ostali koji su dali svoj život za Krista, postaje svjedok, to jest »mučenik«, a njegova posebna funkcija proricati kao da se rastapa u moru svjedočanstava. Sabirući u jedno sva ta obilježja, koja ga istodobno i izjednačuju sa starozavjetnim prorocima i ističu njegovu posebnost, može se zaključiti da prorok Knjige Otkrivenja nije toliko jasno identificiran individuum
koliko liturgijska funkcija u zajednici nekoga tko, primivši u Duhu otkrivenje od Boga preko Krista treba ga donijeti i ostaloj braći prorocima i svima koji čuvaju riječi knjige proroštva (usp. 1,1 i 22,9). Možemo ga vidjeti kao predvodnika liturgijskog čina kada zajednica ispituje vlastitu savjest da bi poslušala to što Duh govori Crkvama, kao
istinitog liturga te zajednice, kojemu se autor Otkrivenja obraća kao njezinu anđelu.
PDF
