Rad se ponajviše bavi analizama hrvatskih ekonomista o procesu pretvorbe i privatizacije 1990-ih. Posljednjih desetljeća, posebno od prvih višestranačkih izbora u travnju 1990., proces ...političko-ekonomske transformacije presudno je utjecao ne samo na društveno-ekonomsku strukturu Hrvatske nego i na hrvatsku polit-ekonomsku misao. Pregledom znanstvenih radova hrvatskih ekonomista, polit-ekonomista i sociologa te njihovom daljnjom analizom rad ima ambiciju pridonijeti novom pristupu proučavanja procesa pretvorbe i privatizacije. Uza sve razlike u mišljenjima te istraživačkim zaključcima, hrvatski analitičari u jednom su suglasni – bez pretvorbe i privatizacije ne bi se razvio ni kapitalizam u Hrvatskoj. U ovom radu razvija se teza da je proces pretvorbe i privatizacije u suštini bio obnova kapitalizma putem primarne akumulacije kapitala. Ono što se još naziva i divljim kapitalizmom, crony, pa i tajkunskim kapitalizmom, zapravo je bio uobičajeni tijek nastanka i razvoja kapitalizma periferije. Pritom se njegova specifična osobina tiče nacionalne države kojoj je pripala uloga stvaratelja sistema i vladajuće klase, umjesto da se zbilo obrnuto – da je vladajuća klasa stvorila državu i ekonomski sistem. Istovremeno je namjera rada pokazati da nisu dovoljno precizne tvrdnje prema kojima je proces pretvorbe i privatizacije trebao i mogao biti pravedniji u slučaju pobjede druge političke opcije. Na temelju navedenog može se bolje razumjeti paradoks da je Hrvatska u proces pretvorbe i privatizacije ušla kao jedna od zemalja s najboljim pretpostavkama, a iz njega izašla kao jedan od najneuspješnijih primjera.
The paper deals with various analyses by Croatian economists of the so-called process of transformation and privatization in the 1990s. In recent decades, especially since the first multi-party parliamentary elections in April 1990, the process of political-economic transformation has not only decisively changed the socio-economic structure of Croatia, but also influenced the Croatian polit-economic thought. By reviewing works by Croatian economists, political economists and sociologists, this paper has the ambition to make a contribution to a new approach of studying the process of transformation and privatization. This paper develops the thesis that the process of transformation and privatization was essentially a restoration of capitalism through primary accumulation of capital. What is also called wild capitalism, cronyism, and even tycoon capitalism – was in fact the usual course of the emergence and development of peripheral capitalism. Its specific feature is connected with the nation-state which had the role of system-maker as well as ruling-classmaker, rather than the other way around – that the ruling class had created its own state and economic system. At the same time, we reject as simplified various conclusions that the transformation and privatization process should have been and could have been more just and fair. In the end, one can better understand the paradox of Croatia starting the process of transformation and privatization as one of the countries with the best features and finishing as one of the most unsuccessful examples.
The objective of the paper is to indicate the wider context that should be taken into consideration when conducting a reform of the existing system of relationship between the local authorities and ...the central authority. The paper identifies not only the limitations, but also the possibilities available to the holders of the reform of the relationship between the local authorities and the central authority. Furthermore, the paper particularly stresses the necessity of respecting the relationship of the system towards the subsystems and the elements thereof as a necessary prerequisite for the introduction of a new system of satisfactory entropy level. The share of public income exceeds the tax capacity of the Croatian economy. Since, on the one hand, the existing tax pressure is unsustainable, it is, on the other hand, necessary to considerably increase the share of the local administration and self-administration in the income collected from taxes. By becoming a member state of the European Union, Croatia has waived one part of its national sovereignty. Abandoning national sovereignty in general redefines the system and the politics, which for its part makes the existing relationship between the central authority and the local authorities counterproductive. In order to reduce development-related differences among counties, and to secure the minimal standard of public goods for all citizens, it is necessary to establish a new system starting from the market state. The existing system regarding the relationship between the central authority and the local authorities was unsatisfactory in the circumstances of the national state. In a market state, it is unsustainable as such. In a market state, counties ought to take over the responsibility for the development of economy in their areas in order to 1) increase tax capacity that 2) enables a larger quantity and diversity of public goods. Though introducing economic principles into specifying the relationship between the central authority and the local authorities does not mean giving up interregional, interpersonal and intergenerational solidarity, their relationship ought to be based on the principles of competitiveness growth, as a foundation of the survival and development of any market state. The paper proposes a change in the approach to observing the problems, and the manner of solving economic issues at state level; possible solutions regarding the relationship between the central authority and the local authorities may thereby be observed and derived in order to actualise the necessary public goods within democratic processes, whereby the public sector should not jeopardize the competitiveness of the economy. The paper furthermore stresses the need to define the minimal standard of public goods at state level ensured by the central authority, accompanied by stimuli (including the intervention-related ones) granted by the counties, which are meant to accelerate the development and present the starting point for the equality of all the citizens of Croatia.
Članak nastoji istražiti glavne aspekte suvremenih trendova koji utječu na politike visokog obrazovanja u tekućim procesima restrukturiranja sveučilišta, poglavito pitanje transformacije sustava ...visokog obrazovanja u Europi (bolonjski proces), s naglaskom na postkomunističkim društvima. Globalizacija, internalizacija i marketizacija su utvrđeni ključnim egzogenim faktorima, dok su masifikacija, nacionalne specifičnosti (političke i kulturalne), obrazovne tradicije te kapaciteti lokalnih samouprava utvrđeni kao endogeni faktori koji određuju reforme sustava visokog obrazovanja. Autor istražuje trendove restrukturiranja sveučilišta u uvjetima promjene tradicionalnih odnosa koje ona ima s društvenim okruženjem, poglavito državom. Spomenute trendove naročito karakterizira smanjena uloga nacionalne države u provođenju društvenog i ekonomskog razvoja te dekompozicija socijalne države i smanjivanje njezinih temeljnih funkcija, što je za posljedicu imalo signifikantno smanjivanje potpore sustavu visokog obrazovanja. Oba procesa gurnula su kreatore politika u smjeru politika visokog obrazovanja zasnovanih na djelovanju tržišta, što uzrokuje niz problema – bilo da se radi o pitanjima održivosti visokog obrazovanja, o pitanjima njegove kvalitete i kompetitivnosti, ili pak o pitanjima pristupa visokom obrazovanju i njegovoj pravičnosti. Autor ističe da na promjene u sustavima visokog obrazovanja prije svega utječu (ili ih čak izravno kreiraju) egzogeni faktori, napose s obzirom na ulogu i misiju koju imaju sveučilišta, dok su endogeni faktori prvenstveno odgovorni za uspjeh reformi u pojedinim društvima.
Nacionalna država je redefinirana, dok su pitanja koja utječu na njezin današnji oblik ostala nepromijenjena. Pitanja izbjeglica i migracija nisu bila predmetom pravnog reguliranja od 1951. godine na ...globalnoj razini te od početka novog tisućljeća na razini EU. Nacionalne manjine doživljavaju se kao prijetnja u “novoj” Europi dok su međunarodne organizacije koje bi trebale pomoći državama Srednje i Istočne Europe pod kontrolom Zapada i djeluju primarno u interesu zapadnih država. Na taj način dolazi do osnaživanja i naglašavanja dualnosti. Dojam je da Europska Unija, Vijeće Europe i OESS ignoriraju proces značajnih rasnih, religijskih, kulturnih i civilizacijskih promjena u Europi. Stoga su slabije države nepripremljene i nespremne baviti se manjinskim pitanjima, a posebice pitanjem novih migracija u Europi. Nacionalna suverenost povezana je sa sekuritizacijom manjinskih pitanja, posebice u Srednjoj i Istočnoj Europi. Taj proces na ruku ide etno-nacionalističkim populistima koji ulaze u vlade, koje često stvaraju politički pritisak i ekonomsku nestabilnost potičući tako građane da emigriranju u “staru” Europu. Proces reakcije i antagoniziranja imigranata se ponavlja, a cijela Europa suočena je s problemom koji bi mogle riješiti funkcionalne liberalne demokracije promjenom modusa operandi međunarodnih organizacija.
Autor analizira nedostatke teorije višerazinskog upravljanja, koja se nastoji nametnuti kao dominantna teorija europske integracije. Svoj je život teorija višerazinskog upravljanja započela u ...radovima Garya Marksa, koji je suprotstavlja funkcionalističkim i intergovernmentalističkim teorijama. U prvom se dijelu rada daje detaljan prikaz višerazinskog upravljanja na osnovi radova Garya Marksa i drugih teoretičara. Teorija je nastala ponajprije kao objašnjenje strukturne politike Europske unije, ali je naknadnim teorijskim i metodološkim razvojem zadobila opću primjenjivost. Zatim se teorija višerazinskog upravljanja podvrgava trorazinskoj kritici s intergovernmentalističke pozicije. Kvantitativnom razinom kritike nastoji se kroz nastanak i evoluciju Strukturnih fondova dokazati intergovernmentalni karakter strukturne politike. Institucionalna razina kritike analizira ključne aktere na supranacionalnoj i subnacionalnoj razini. Pokazuje se kako je teorija višerazinskog upravljanja prejudicirala institucionalni značaj i stvarni politički utjecaj pojedinih institucija, u prvom redu Europske komisije i regionalnih vlasti. Zaključna je razina kritike kvalitativna. Usmjerena je na policy-proces i nastoji dokazati da se intergovernmentalni karakter strukturne politike Europske unije nije promijenio. Nacionalne države i njihove središnje vlade i dalje imaju premoćnu ulogu u domaćim i supranacionalnim (europskim) poslovima.
U poglavlju se razmatraju politički aspekti regije u suvremenim društvima, poglavito fenomen regionalizma, koji u uvjetima globalizacijskih procesa što redefiniraju suverenitet nacionalne države, ...bitno transformira svoje značenje i funkciju, te regionalna politika i proces regionalizacije u kontekstu Europske unije i aktualnoga regionalnog preustroja Republike Hrvatske. Regionalizam se najprije analizira na mikrorazini, u rasponu od predmoderne zavičajnosti i političkog partikularizma, preko oporbenoga anticentralističkog političkog djelovanja u okviru moderne nacionalne države do postmodernog izraza subnacionalnog identiteta i postmaterijalističkog zahtjeva za većim stupnjem demokratičnosti, administrativne racionalnosti i kvalitete života. Regionalizam se analizira i na makrorazini kao oblik regionalnog povezivanja država u sustavu međunarodne politike. Potom se raščlanjuju regionalna politika, poglavito u okviru Europske unije i regionalizacija, kao proces uspostave administrativno-upravnih i/ili političkih jedinica na subdržavnoj razini, što implicira decentralizaciju i primjenu načela supsidijarnosti te poticanje ujednačenoga socioekonomskog razvoja. U tome kontekstu razmatraju se sociopolitički aspekti regionalizma u Hrvatskoj i aktualni proces regionalizacije pa se naznačuju razvojne mogućnosti, ali i deficiti regionalne politike. Raščlamba spomenutih aspekata u funkciji je razumijevanja značenja, poznavanja obilježja te političke,kulturno-povijesne i socioekonomske kontekstualizacije regionalizma kao pretpostavka za racionalno promišljanje problematike regionalnograzvoja.
Članak kani predstaviti razumijevanje odnosa Crkve spram imperija, nacionalne države i pluralističkoga društva u misli Erika Petersona. U prvomu dijelu nakratko se naznačuje Petersonovo poimanje ...Crkve. Drugi dio analizira njegov kritički pristup ideji imperija. Kršćanska vjera ne odbacuje ideju imperija, ali se prema njoj kritički odnosi. Treći dio promišlja odnos Crkve i nacionalne države. Prihvaća se Petersonovo negativno vrednovanje nacionalnih država 19. stoljeća, ali se pokazuje kako ideja nacionalnih država ipak ima i treba imati pozitivnu ulogu steološkoga gledišta. Naime, nacionalnu državu treba razumjeti kao suprotstavljanje svim bezbožnim imperijima u povijesti. Dakako, i prema ideji nacionalne države Crkva se treba kritički odnositi, Crkvi je stran svaki nacionalizam. U posljednjem, četvrtom
poglavlju donosi se i Petersonov kritički pristup današnjem „metafizičkom pluralizmu“, gdje bi Crkva trebala imati ulogu pružanja otpora gnostičkoj viziji „općenitoga čovjeka“
Polazište ovog članka je u tvrdnji da doktrina narodnog samoodređenja i dalje ostaje jedna od najparadoksalnijih, najkontroverznijih, ali istodobno i najuspješnijih doktrina, koja i dalje u velikoj ...mjeri doprinosi oblikovanju postojećeg međunarodnog sustava nacionalnih država. U članku se tvrdi da je ta doktrina, čija je namjera bila da sačuva mir i ljudsko dostojanstvo, uvijek bila u samom srcu mnogih sukoba. Ovaj članak analizira paradokse i kontroverze koji su sadržani u toj doktrini, počevši od napetosti između univerzalnosti doktrine narodnog samoodređenja s jedne, i posebnosti nekog konkretnog zahtjeva
za narodno samoodređenje neke nacionalne grupe s druge strane. Ti paradoksi i kontroverze odnose se na širok spektar pitanja: od političkih izazova i pitanja legitimnosti same nacionalne države, koja se na taj način stvara, do činjenice da je doktrina narodnog samoodređenja zapravo stvar međunarodne politike, a ne tek puko unutarnje, tj. nacionalno pitanje. Ne odbacujemo samu doktrinu samoodređenja, nego zaključujemo – u zadnjem (devetom) paradoksu – da se njena uspješnost ili neuspješnost ne smije mjeriti brojem država koje su nastale na taj način, nego u kojoj je mjeri ona uspješna u pretvaranju postojećih država u “sigurne kuće” za sve jasnije definirane nacionalne grupe.
PDF
