Polazište ovog članka je u tvrdnji da doktrina narodnog samoodređenja i dalje ostaje jedna od najparadoksalnijih, najkontroverznijih, ali istodobno i najuspješnijih doktrina, koja i dalje u velikoj ...mjeri doprinosi oblikovanju postojećeg međunarodnog sustava nacionalnih država. U članku se tvrdi da je ta doktrina, čija je namjera bila da sačuva mir i ljudsko dostojanstvo, uvijek bila u samom srcu mnogih sukoba. Ovaj članak analizira paradokse i kontroverze koji su sadržani u toj doktrini, počevši od napetosti između univerzalnosti doktrine narodnog samoodređenja s jedne, i posebnosti nekog konkretnog zahtjeva
za narodno samoodređenje neke nacionalne grupe s druge strane. Ti paradoksi i kontroverze odnose se na širok spektar pitanja: od političkih izazova i pitanja legitimnosti same nacionalne države, koja se na taj način stvara, do činjenice da je doktrina narodnog samoodređenja zapravo stvar međunarodne politike, a ne tek puko unutarnje, tj. nacionalno pitanje. Ne odbacujemo samu doktrinu samoodređenja, nego zaključujemo – u zadnjem (devetom) paradoksu – da se njena uspješnost ili neuspješnost ne smije mjeriti brojem država koje su nastale na taj način, nego u kojoj je mjeri ona uspješna u pretvaranju postojećih država u “sigurne kuće” za sve jasnije definirane nacionalne grupe.
Rad čitatelja najprije uvodi u ključne aspekte rasprave o globalizaciji i njihove kontroverzije, a potom se bavi pitanjem krize nacionalnoga modela građanskoga državljanstva (citizenship). Od ...devedesetih godina 20. stoljeća vode se rasprave zagovaratelja dviju suprotstavljenih teza. Po jednoj, unatoč globalizacijskim promjenama u ekonomskoj, političkoj i kulturnoj sferi društva, nacionalno državljanstvo pokazalo se umnogome rezistentnim, pa i sposobnim za revitalizaciju. Pojavilo se, barem devedesetih godina, više istraživača koji dokazuju da se u novije vrijeme identitet neke osobe, kao člana neke nacionalne zajednice, postupno razdvajao od njezinih ljudskih i civilnih prava. To je dovelo do ustanovljenja alternativnoga ‘postnacionalnog modela članstva’: pojedinačnih i grupnih prava koja ne ovise o državljanstvu. Prema toj tezi, nacionalne države pretrpjele su fundamentalne transformacije i postale instrumentima za implementiranje međunarodnih konvencija i normi o ljudskim pravima, kao eminentno osobnim, a ne državljanskim pravima. Postoje i pokušaji pomirenja tih suprotstavljenih pozicija. Ti autori priznaju ozbiljnost izazova konvencionalnom nacionalnom modulu građanskoga državljanstva, ali dokazuju da su ti procesi još uvijek ponajprije unutarnje pitanje liberalnih demokracija. Neki najnoviji radovi nastoje izaći izvan uskih i isključivih konceptualnih okvira nacionalne države i postnacionalnoga članstva, pokušavajući objasniti upravo proturječne procese promjena u konstituciji građansko-državljanskih prava. Predlažu se i novi koncepti državljanstva kao odgovor na izazove globalizacije i međunarodnih migracija – kao što je multikulturalni ili supranacionalni. Napokon, postmoderni pisci govore o postmodernom ili kozmopolitskom građanstvu koje nije više neposredno vezano uz nacionalnu državu.
Autor započinje tvrdnjom da je kozmopolitizam postao znakom novog doba, te da je za razumijevanje kozmopolitskog svijeta potreban nov – kozmopolitski pogled. Autor stoga pozdravlja kozmopolitizam kao ...pokret u društvenim znanostima i zahtijeva da one napuste kategorije fiksirane na nacionalnu državu. Osobito je važno, smatra autor, kozmopolitski misliti Europu kako bi se zemlje članice oslobodile straha da će svojim pristankom na širenje EU-a počiniti kulturno samoubojstvo. Daljnja integracija Europe se stoga ne smije orijentirati prema naslijeđenim predodžbama o jedinstvenosti jedne europske ‘savezne države’ nego kao polazište mora uzeti neopozivu mnogolikost Europe. Samo tako, tvrdi autor, postaje mogućim povezivanje dvaju zahtjeva koji se, na prvi pogled isključuju – priznavanje razlika, s jedne, i integraciju različitih, s druge strane.
Ovaj članak, koji se temelji na proučavanjima nacionalizma, razmatra formiranje
identiteta u Europskoj uniji uspoređujući je s nacionalnom državom.
Njegovo je polazište da EU, unatoč svim svojim ...ekonomskim prednostima
i političkoj inovaciji, ne uspijeva ljudima pružiti osjećaj pripadnosti ni steći
političku lojalnost. Na osnovi ispitivanja koju funkciju identitet obavlja – za
nacionalnu državu u prošlosti i za EU u sadašnjosti – ustvrđuje se kako je
sposobnost EU-a da projicira značajan europski identitet ograničena, ali da
postoje i granice sposobnosti nacionalne države da udovolji političkim izazovima
suvremenih društava. Jedan od izlaza, možda i jedini, iz te “borbe za
identitet” jest priznavanje zbiljskoga utjecaja EU-a na nacionalnu državu te
otvaranje iskrene rasprave i europskih i nacionalnih elita o tome s kojim se
izazovima našega vremena može uhvatiti u koštac EU, a koje je bolje zadržati
na nacionalnoj razini. Bolje razumijevanje toga kako se nacionalne aspiracije,
preokupacije i politički zahtjevi ljudi posreduju među različitim razinama
upravljanja moglo bi dovesti do odgovarajuće prilagodbe njihovih identiteta
– a za time bi mogli uslijediti i lojalnost i privrženost EU-u.
Autor istražuje problem suverenosti nacionalne države u eri globalizacije. Države su izgubile mnoga svoja svojstva i nisu više posebno uspješne. Iako su države još primarni akteri u međunarodnim ...odnosima, one trpe i gubitke u suverenosti, funkcijama i ovlastima. Međunarodne institucije sada polažu pravo na to da prosuđuju i ograničavaju ono što države čine na vlastitom teritoriju. Unatoč tome, u doglednoj će budućnosti država ostati dominantna politička forma u međunarodnim odnosima. Ona i dalje održava vojsku, vodi diplomaciju, pregovara o sporazumima, vodi ratove, nadzire međunarodne organizacije i utječe na proizvodnju i trgovinu. Autor naglašava da su države sposobne da se prilagode imperativima međunarodne političke ekonomije. Tvrdi da će država u dvadeset i prvom stoljeću vjerojatno obavljati bitne političke društveno-ekonomske funkcije, jer se nijedna druga organizacija ne pokazuje kao njen mogući konkurent.
Polazeći od metodoloških naputaka Quentina Skinnera i Johna Pococka, autor interpretira spis Pavla Rittera Vitezovića Oživljena Hrvatska kao spis kojem je predmet proučavanja ponajprije identitet. U ...tom se spisu utemeljuje etnički identitet, a istodobno Vitezović daje “alate” budućim “konstruktorima nacije” u stvaranju nacionalnog identiteta. Zbog ove pionirske naravi Oživljene Hrvatske autor sugerira da bi Pavao Ritter Vitezović, prema predmetu kojim se bavio – a to je bio identitet – trebao biti uvršten u hrvatsku politološku tradiciju.
Nova globalna politika – koja, između ostaloga, obuhvaća i multibirokracijsko donošenje odluka, unutar i između vladine i međunarodne birokracije, politiku što je pokreću transnacionalne snage i ...agencije, te nove oblike multinacionalne integracije među državama – stvorila je međunarodni »nadnacionalni« okvir, u kojem i preko kojega se redefiniraju prava i obveze, ovlasti i moći država. U tom slučaju liberalna država štiti, a ne propisuje, ona je neutralna. Državno je miješanje opravdano samo ukoliko ona treba zaštititi pojedince jedne od drugih, ili od same vlasti. U svim drugim slučajevima država nelegitimno uzurpira prava pojedinaca i ograničava njihove slobode. Društvo slobodne konkurencije i »prisvajanja vlasništva« temelj je liberalizma, koji će u novijoj varijanti preuzeti neo-liberalizam pozicioniranjem kapitalističkog sustava ekonomije. Drugim riječima, minimalna država osigurava stabilni zakonski i regulativni okvir, tako da se pojedinci mogu baviti svojim poslom bez prekomjernoga uplitanja politike, što, dakako u globalnim okvirima, ima svoje posljedice.
Autor u tekstu analizira novije Habermasove tekstove o procesu europske integracije i novome međunarodnome političkom poretku. Nakon što je dugo vremena zanemarivao pitanja međunarodne politike, ...Habermas u recentnim radovima i javnim istupima pokazuje sve veće zanimanje za tu problematiku. Nadnacionalna razina postaje važna kako zbog sve izraženijih ograničenja državne suverenosti u procesu globalizacije, tako i zbog razvoja novih mehanizama međunarodne suradnje i novih regionalnih ekonomsko-političkih integracija. U svojoj teoriji demokracije u nacionalnim okvirima on naglašava njezin deliberativni karakter te prikazuje javnu komunikaciju kao ključnu sferu posredovanja između neformalnih (privatnih) mnijenja i institucija tvorbe političke volje. Međutim, danas je nužno nadići okvire nacionalne države i uspostaviti paralelne mehanizme političke deliberacije i odlučivanja na međunarodnoj razini. Ključan su korak u tom pravcu regionalne integracije, a u Europi je to, dakako, Europska unija. Regionalne integracije moraju nadopuniti institucije UN-a da bi se kompenzirao gubitak sposobnosti upravljanja na nacionalnoj razini i stvorila protuteža globalnom kapitalizmu. U tom je kontekstu važno pronaći odgovore na svojevrsnu krizu identiteta EU. Europska se unija danas često doživljava kao mehanizam birokratskog upravljanja i restriktivne regulacije, umjesto kao jamac dobrog života. Habermas stoga predlaže da se Europu veže uz jamstva temeljnih prava i vrijednosti poput prava na obrazovanje, socijalne pravednosti, autonomije i participacije. U tu svrhu Europska se unija treba razviti u pravcu savezne države. Na euroskeptični prigovor da Europi nedostaje državotvorni narod odnosno jedinstvena nacija kao temelj političke zajednice Habermas odgovara da su europsko građansko društvo, europska javnost i zajednička politička kultura – ako se doista mogu izgraditi – dostatne pretpostavke političkog zajedništva Europe. Proces formuliranja i usvajanja europskog ustava ojačao je sve tri navedene komponente. Ustav također pomaže da se razjasne ciljevi europske integracije (granice širenja EU-a, međuodnos različitih razina vlasti) i da se stvaranjem temeljnoga pravnog akta, u čemu sudjeluju sami europski građani, poveća legitimnost EU-a. Krizu europskog zajedništva izazvanu nejedinstvenim stavom vlada država članica prema američkom ratu u Iraku Habermas vidi kao šansu. Mobilizacija europskog građanskog društva protiv rata (primjer su sveeuropske mirovne demonstracije 15. veljače 2003.) i izgradnja modela proceduralno uređene međunarodne politike i kooperacije koja pospješuje ekonomski razvoj i socijalnu sigurnost tvore protutežu američkom unilateralizmu i težnji za dominacijom. Habermas podržava model “Europe različitih brzina” i smatra da on neće dovesti do raskola unutar EU-a, nego može dinamizirati proces europske integracije. Autor zaključuje da Habermasovi politički nazori o europskoj integraciji i međunarodnoj politici sadrže znatnu dozu utopizma. No pokušaj da se vidi dalje od ograničenja postojeće političke zbilje nužan je ako se ta ograničenja žele prevladati.
U ovom se radu istražuje odnos između nacije, nacionalizma, građanstva i strategija europskih integracija. Propituje se problem odnosa između ‘nacionalnog’ i ‘građanskog’ aspekta u postojećoj ...nacionalnoj državi i problem odvajanja nacionalnog od građanskog u nekim opravdanjima transnacionalnih političkih integracija. Propituje se i teza nekih autora da su i nacija i država zapreka afirmaciji građanstva kao univerzalnog statusa u slobodi i jednakosti svih. Zapravo, analizira se krucijalno pitanje je li neka transnacionalna politička organizacija moguća kao “zajednica građana” prema konceptu ‘konstitucionalnog patriotizma’ ili kao internacionalna zajednica “društva narodā” s “pravom narodā” na pretpostavkama političkog liberalizma ili pristojno uređene državne vlasti. Autor analizira i pojam ‘nacionalizma’ te neopravdanost njegova proskribiranja per se. Na kraju komentira i analizira uočene nacionalne (nacionalističke) strategije integracije u Europsku uniju.
Đavo je izvanustavni suveren Rodin, Davor
Politička misao,
12/2002, Letnik:
39, Številka:
2
Conference Proceeding
Odprti dostop
Ne treba imati iluzija da će dobar demokratski usvojen ustav jamčiti dobru i pravednu vladavinu u državi. Ustav građanima ne propisuje što trebaju činiti nego kako moraju djelovati da bi bili ...politički jedni drugima razumljivi. Ustav je u tom smislu sličan gramatici i ona ne naređuje što moramo pisati i govoriti, nego kako moramo pisati i govoriti da bi jedni drugima bili razumljivi. Budući da se đavo ne drži ustava, niti ga je na to moguće prisiliti, izvršen je u teoriji pokušaj da se ustav ne reducira na pozitivni zakon kojega se đavo ionako ne pridržava, nego da ustav ostane otvoreno pravilo koje se oslanja na običaje i političku kulturu građana tako da oni umjesto đavla uzmognu, zlu ne trebalo, sami tumačiti ustav, ali ga i promijeniti kad više ne jamči pravednu političku komunikaciju među građanima.
