Autor polazi od teze da globalizacija institucionalizira nove oblike vladanja, ali da to ne umanjuje značenje nacionalne države nego ga upravo povećava. Pokazuje se da globalizacija sili napredna ...industrijska društva da pronađu novu ravnotežu između zahtjeva za gospodarskom učinkovitošću i očekivanja u pogledu socijalne sigurnosti. S druge strane, nacionalne su države izbjegle udar globalizacije zahvaljujući prvo, institucijskoj prilagodbenoj pričuvi modernih demokracija, drugo, razvoju i primjeni novih političkih upravljačkih instrumenata i, treće, inteligentnom korištenju međunarodnih kooperacijskih prisila za nacionalne političke inovacije. Sve ovo, međutim, ne znači da je nacionalna država u eri globalizacije prošla neokrznuta. Pojavila se nova arhitekutura političke vladavine koju autor naziva transnacionalnim režimima politike u koji spadaju, pored nacionalnih država, međunarodne organizacije, kao npr. WTO, regionalne integracije (EU, NAFTA), ali i različite vrste nacionalnih i transnacionalnih interesnih grupa i pokreta. Autor zaključuje kako se ne smije precijeniti učinkovitost novih oblika vladanja te da je osnovni problem današnjice širenje područja u kojima nema funkcionalnih tržišta, uspješnih nacionalnih država niti globalnih oblika vladanja.
U tekstu autor obrađuje složeni proces globalizacije i djelovanje procesa na suverenitet nacionalnih država. Rad pokazuje daje globalizacija izrazito kompleksna pojava, koju nije moguće motriti na ...jednodimenzionalan način, već daje riječ o pojavi koju obilježavaju brojne kontroverze, koje se onda očituju i kroz pokušaj vrijednosne ocjene naznačene pojave. Rad donosi spektar razmišljanja vodećih teoretičara današnjice o dosezima i implikacijama globalizacije, referirajući se kako na one prosudbe koje su neupitno afirmativne, do onih koje globalizaciju promatraju kao vrijednosno vrlo upitnu pojavu. Autor drži da proces globalizacije izaziva promjenu tradicionalnih shvaćanja mnogih područja, a u strogo društvenom značenju izaziva radikalne promjene u našem doživljaju politike, prava, uprave, te suvremenog gospodarstva.
Polustoljetna ideja o ujedinjenoj Europi, nastala iz primarno (ako ne i jedino) ekonomskih interesa država zapadno-europskog bloka, konačno se počela i formalno ostvarivati. Međutim, nije baš posve ...jasno što će to Europa postati: nekakva konfederacija europskih država ili je to federalna država u nastajanju? U svakom slučaju, pitanje univerzalnoga europskog identiteta, identiteta koji bi sve europske nacije stavio pod zajednički nazivnik, postavilo se a posteriori. Iako se u načelu ističe da će Unija respektirati nacionalne identitete država članica, posve je očito da je za EU u ovom trenutku puno prihvatljiviji koncept “Europe regija” i što veća unutarnja regionalizacija europskih država s prešutnim ciljem slabljenja nacionalnih identiteta. U osnovi svih regionalnih pokreta bila je nerealizirana želja za vlastitom nacionalnom državom ili barem veća autonomija u postojećoj državi, ali i dihotomija centar – periferija u kojoj su se ti entiteti osjećali eksploatiranim od strane centra. Međutim, te nekadašnje političke ciljeve napustili su svi regionalni pokreti zbog dva razloga: 1) 1994. godine pri Europskoj Uniji osnovan je Odbor regija u kojem regije mogu promicati svoje zahtjeve; 2)Teoretski, multi-level princip donošenja odluka u EU regijama teoretski omogućuje puno veću relativnu političku moć, nego što su ih one imale u matičnim državama. Ipak, mišljenja smo da je taj multi-level princip samo prividan i privremen jer će donošenjem europskog ustava Europa postupno krenuti ka federalizaciji i centralizaciji moći. Stoga je poticanje regionalizacije i regionalnih identiteta samo jedno poglavlje omekšavanja državnih granica i slabljenja nacionalnih identiteta “stare” Europe s ciljem kreacije nadnacionalnoga europskog identiteta i centraliziranoga političkog sustava.
Članak problematizira restriktivno shvaćanje nacionalizma kao agresivne, netolerantne i reakcionarne doktrine
koja je nespojiva s vrijednostima demokracije i liberalizma. Preko analize povijesne veze ...između nacionalizma
i moderne države, ističe se da nacionalizam nije tek iracionalna i brutalna sila, već prije svega teorija legitimne vlasti i specifično moderna forma racionalne politike koja je usko vezana uz razvoj demokracije. Također, odbacuje se uvriježeno shvaćanje globalizacije kao sile koja je dovela do urušavanja nacionalnih
identiteta, izazvala krizu legitimnosti nacionalne države i ozbiljno nagrizla s njom povezane forme kolektivne identifikacije. Iznose se argumenti u prilog teze da globalizacija i politička konfiguracija država u širim nadnacionalnim sustavima potiče nacionalizam i pomaže održanju privlačnosti ideološkog formata nacionalne
države. Restriktivno shvaćanje nacionalizma nije u stanju objasniti opstojnost i privlačnu snagu nacionalizma u globaliziranom svijetu zato što ga poistovjećuje s uskogrudnom etnocentričnom sviješću. Previđa se da nacionalizam i internacionalizam nisu suprotstavljene već blizanačke ideologije koje su kao takve dio jedinstvenog
modernog svjetonazora. Nacionalistička svijest je internacionalna svijest koju proizvodi i održava
globalno političko ustrojstvo svijeta i internacionalizacija svjetske politike. Stoga je pogrešno govoriti o
nacionalizmu bez analize odnosa moći na regionalnom i globalnom planu. Ta će analiza smjestiti u istu
ravan i nacionaliste i službene antinacionaliste, promatrajući njihove ideologije kao racionalne odgovore na
problem nejednake raspodjele moći. Uz zaključak da nacionalizam, kao moderni Janus, nije odgovoran samo
za nasilje i rat, već i za to da je svijet, unatoč svemu, danas daleko demokratičniji nego što je to bio prije
1989. godine.
U drugoma dijelu teksta autor razmatra paradoks pojma pravednosti
koji uočava Jacques Derrida, te primjenjuje njegovu analizu na
tradiciju europskoga ustavnog prava. Ustav i politika su ...nepoistovjetivi mediji koji se semantički iritiraju, te stoga autor smatra kako je Europska unija otvoreni semantički odnos pravnih stečevina i političkih procesa. Autor ističe kako Europsku uniju treba objašnjavati putem suvremenih, postmodernih, teorija razvijenih na tragu lingvističkog i dekonstuktivističkog obrata novovjekovnoga supstancijalnog racionalizma, univerzalizma i kozmopolitizma. U tome smislu autor zaključuje kako iza ustava i zakona ne stoji ni politička, niti neka druga određena sila, već da upravo neodređena sila ustava i zakona omogućuje postupno razvijanje i jačanje europskoga prava i ustava bez izvanustavnih autoriteta kao maskirane moći koja tradicionalno legitimira pravo.
Promatranje Europskog ustava i pravnih stečevina Europske unije
sa stajališta novovjekovne nacionalne države vodi u aporije i euroskepticizam jer Europska unija nije, niti će ikada biti, politička ...zajednica izgrađena po modelu nacionalnih država. Nacionalna država kao ustavna institucija nije identična političkim procesima, već je jedna od historijskih mogućnosti političkog. Država i politika ne mogu se izjednačavati: Nacionalna država je politička institucija a politika je
proces koji poznaje različite mogućnosti institucionalizacija. Te dvije
strane, ustavna država i politički procesi, stoje u odnosu meke nesumjerljvosti i nije ih moguće poistovjetiti u višem jedinstvu. Izjednačavanje ustavne države i političke djelatnosti dovodi u suvremenim raspravama o Ustavu Europe do euroskeptičkih konzekvencija.
Konzervativni teoretičari države i politike ne mogu ustavnu državu
misliti rastavljeno od političkih procesa. Za njih je Europa moguća
samo kao ustavna država s demokratskom legitimacijom. U protivnom nikada neće biti uspostavljena. Ti teoretičari odnos ustava i
politike misle u kategorijama sredstvo-svrha, ili uzrok-posljedica, a
ne kao otvoreni proces između dva nepoistovjetiva medija koji se
međusobno semantički iritiraju. Cilj europske politike nije europska
država, niti je cilj Europskog ustava obuzdavanje spontanosti europskih političkih procesa. Europska unija je otvoreni semantički odnos njenih pravnih stečevina i njenih političkih procesa. U tom će se smislu i pojam demokracije kao političke forme morati redefinirati.
Europsku uniju kao političku zajednicu sui generis treba objasniti
sa stajališta suvremenih teorija razvijenih na tragu lingvističkog i dekonstruktivističkog obrata novovjekovnog supstancijalnog racionalizma, univerzalizma i kozmopolitizma. Bitna je stečevina ovih postmodernih teorija da one politički realitet ne misle kao objektivnu danost, već kao konstrukt za koji znamo kako smo ga proizveli pa ga
možemo i mijenjati. To znači da predmet istraživanja nije ustavnopravna zbilja, već znanje o ustavno-pravnoj zbilji koje se neprekidno proširuje novim označavanjima semantički nepostojeće političke okoline. Europski ustav i europska politika stoje u odnosu uzajamne semantičke iritacije, ali nisu identični niti će to u perspektivi ikada postati.
Autor drži da su nerazvijeni i razvijeniji stupnjevi etničkoga pluralizma karakteristični za razdoblje modernih, industrijskih društava. No za postmoderna društva, on pak misli da procesi etničkog ...pluralizma prerastaju u procese interkulturalizma, usporedo s promjenama nacionalnih država i razvitkom konsociacijske demokracije. Pred razvitkom interkulturalizma stoje brojne prepreke, medu njima različiti kriteriji što ih koriste moćne nacionalne države u međuetničkim odnosima.
Budućnost suvremene države promišlja se genealogijski, rekonstrukcijskim osvrtom na Rousseauovu teoriju političkog prava, u kojoj je izložen izvorni projekt konstitucije demokratske države kao ...političke zajednice građana. Rousseau je modernu državu pojmio kao epohalni pravnopolitički program istodobnog subjektiviranja nacije (kao ethnosa) u narod (kao demos) i sebičnog čovjeka (“raisonneur violent”) u citoyena. Logika tog subjektiviranja izražena je u teoriji općenite volje. Samo kao subjekt općenite volje narod postoji kao politički subjekt, kao samozakonodavac, kao što i pojedinac postaje slobodnim građaninom u procesu demokratskog poopćivanja svoje političke volje. Logika procesa poopćivanja volje, kao politička emancipacija, zbiva se unutar jednog naroda kao demosa. Legitimna država moguća je samo ako ozbiljuje individualnost nekog naroda kao supstancijalni totalitet. Općenita volja uvijek je samo javna, politička volja određenog naroda, njegova volja za vlastitim identitetom. Nacionalna demokratska država nije povijesna danost nego je slobodna volja tvorba, projekt ozbiljenja vladavine općenite volje, koji ozbiljuje suvereni narod. Država je nezaobilazni prostor tendencijskog izjednačavanja općenite volje naroda i volje svih slobodnih individua, u kojem sami građani u zakonodavnom procesu ozbiljuju svoju kolektivnu, intersubjektivnu autonomiju. Sa stajališta uvjeta mogućnosti ozbiljenja tog projekta i suvremene su države još nedovršene, štoviše nedovršive države. Premda u suvremenome pluralnom društvu, nacionalna demokratska država više nije jedini mogući prostor političkoga i pravnog subjektiviranja građanina, nedvojbeno je još uvijek središnji. Rousseauova teorija općenite volje nudi epohalne kriterije za prepoznavanje političkog karaktera bilo kojeg “političkog udruženja” građana (ne samo države). Bilo da je riječ o poddržavnim ili pak naddržavnim formacijama. Svako je političko udruženje doista demokratska zajednica samo ako je “djelo umijeća” samih građana da svoje zajedničko djelovanje samosvjesno oblikuju, budući da je zajednica građana moguća samo ako je integracija volja svih njih kao zbroja nesvodljivih razlika među njima.
Rad polazi od obrata u paradigmi u političkim znanostima koji se opisuje kao zaokret od politike interesa k politici identiteta što znači zaokret od objašnjavanja političkog djelovanja i ponašanja ...kao ponašanja koja su smjerala na optimalizaciju interesa, k objašnjavanju tog ponašanja u terminima presudnog utjecaja smisla i priznavanja identiteta. Pri tome se u osnovi rad bavi samo onim tipom politike identiteta koji se ne iscrpljuje u postizanju priznanja kulturne osobitosti i prava na razlikovanja nego ima državotvornih pretenzija, te kulminira u zahtjevu za izgradnju vlastite države jer se drži da tek država može zajamačiti pravo na razlikovanje i pravo na samoodređenje, ali i mogućnosti promocije i reprodukcije vlastite kulturne osobitosti i vlastitog kulturnog identiteta. Rad se pri tome usredotočuje na prepoznavanje nekih ključnih implikacija i konzekvencija upravo tog tipa politike identiteta koje se smatraju izrazito upitnim. To se prati na planu: a) društvenog uključivanja i društvenog isključivanja, b) davanja i uskraćivanja ljudskih i građanskih prava, c) temelja za dobivanje ili uskraćivanje državljanstva, d) zahtjeva privrženosti koje država legitimno upućuje građanima, te e) načina kako se zamišlja i prakticira patriotizam itd.
Drugi dio rada je zaokupljen pitanjem pod kojim se makrodruštvenim uvjetima može očekivati rast strukturalnih pritisaka u smjeru dominacije politika identiteta kao politika koje pretpostavljaju ili nužno uključuju sustavno obraćanje društvenom imaginariju, svojevrsni "skok u vjeru" ili ponovnu začaranost svijeta te pomak od politike koja afirmira pluralnost i upitnost, i operira samo s relativnim u politiku koja rehabilitira apsolutno i poziva se na apsolutno. Ta pitanja se razmatraju projicirana na suvremenu društvenu pozadinu koja je obilježena uvođenjem kapitalizma po nacrtu i odozgo, ali po tendenciji i kao kapitalizma siromaštva i periferije kao što se projicira na pozadinu koju tvori aktualna tranzicijska kriza, ali i šira kriza političkog. Na toj pozadini se postavlja pitanje o mogućnostima da se uspostavi demokracija kao samoodrživa demokracija, tj. demokracija koja može producirati i reproducirati na vlastitoj demokratskoj osnovi sve ono što je potrebno za njezino održanje i konsolidaciju.
DRŽAVA I RAZVOJ Kalanj, Rade
Socijalna ekologija,
05/1998, Letnik:
7, Številka:
3
Paper
Odprti dostop
Tekst se bavi problematizacijom države kao jednom od najtrajnijih tema socijalnih znanosti i filozofije. No budući da se problem države uvijek postavlja u nekom širem povijesnom sklopu, a ne kao ...izdvojeno pitanje, tekst polazi od stajališta da je država ključno pitanje razvoja i teorija razvoja. Država se naime uvijek pojavljuje kao razvojno pitanje i stoga se njezini oblici i funkcije također očituju u konkretnoj povezanosti s koncepcijama i pojmovima razvoja. Nakon kratkog osvrta na status države u klasičnoj sociološkoj teoriji (Durkheim, Weber), te sumarne rekapitulacije Parsonsovih pogleda, tekst se usredotočuje na nekoliko tipičnih poimanja države u suvremenim teorijama razvoja: poimanje države ka »razvojnog faktora« (»mit o razvojnoj državi«), poimanje države u teorijama zavisnosti (»mit o marionetskoj državi«) i poimanje države u neoklasičnoj teoriji (»mit o skromnoj državi«), koja je preuzela vodeću ulogu osamdesetih i devedesetih godina. Napokon, tekst propituje i recentne problematizaije države u kontekstu globalizacije, koja značajno utječe na promjene klasičnih značajki državne organizacije.
