This paper explores ballet education from a pedagogical perspective, viewing it primarily as an educational process. In this sense, oppressive pedagogical practices are analyzed, defined as attitudes ...and values that are traditionally transmitted from one generation to the next within the ballet educational hierarchy without critical questioning. The paper focuses on the Rights of the Child and their human rights in the educational process, analyzing the discriminatory patterns of child selection that continue to exist in ballet schools around the world even today. Thus, the focus shifts from what is “important to the profession” to regarding the best interests and welfare of the child in the ballet educational process. The approach is qualitative, and based on autoethnography, where various personal experiences are included, experiences gained through education, dancing and teaching. Based on these experiences and theoretical research, the paper attempts to offer a change in the process of ballet education and finds it precisely in its pedagogical contribution to ballet pedagogy. The needed change is the shift in the quality of the teacher-student relationship, and it is presented as a pedagogical relationship because it is the awareness and articulation of all segments of the pedagogical relationship that bring about the potential change that is necessary for the ballet education process. The articulation of the pedagogical relationship as a basic pedagogical concept still respects the demands of ballet art, but at the same time does not neglect the child’s position within ballet education as well as the child’s best interest in it.
U radu se tematizira odgojna pozicija djeteta u obitelji i društvu. Afirmacija suvremenog djeteta kao socijalnog aktera – osobe autonomnih prava, u velikoj je mjeri doprinijela uvažavajućem pristupu ...odraslih spram njega. Istovremeno, određivanje djeteta kao subjekta koji u velikoj mjeri određuje svoj život i razvoj, odgojnu ulogu odraslog čini prilično nedorečenom. Suvremeni odgojitelj učestalo je poistovjećen s poticateljem razvoja. Društveni život okarakteriziran konkurentskim suživotom jedinki u natjecateljskom okruženju orijentira odrasle na ustrajanje u dominantnom doprinošenju spoznajama djeteta. Budući da je takav pristup odgojno nedostatan, ovim se radom tematizira pedagoški odnos promotren u Frommovoj perspektivi. Upućuje se na orijentiranost na brigu, odgovornost, poštovanje i znanje kao temeljne preduvjete odgoja samosigurnog, pouzdanog, socijalno zainteresiranog i empatičnog djeteta.
U nastavu kolegija koji se bave proučavanjem obiteljske dinamike, roditeljevanja i suradnje s
obiteljima gotovo svi studenti ulaze s osobnim iskustvom bivanja dijelom obitelji. Nastavnik
tomu može ...pristupiti zanemarivanjem te činjenice, njezinim uvažavanjem, ali nečinjenjem
tih iskustava eksplicitnim dijelom nastave ili pak stvaranjem konteksta u kojemu se potiče
interpretiranje nastavnih sadržaja uvažavanjem (i) osobnih iskustava kao referentnoga okvira.
Takvo stimuliranje autorefleksivnosti ima međutim potencijal generiranja različitih pedagoških
dilema, koje obuhvaćaju pitanje nastavnikova legitimiteta za stimuliranje autorefleksivnosti u
obrazovanju, opasnost generiranja studentove emocionalne nelagode uslijed kontrastiranja
znanstvenih spoznaja s vlastitim obiteljskim iskustvima i opasnost narušavanja povjerljivosti
osobnih podataka studenata tijekom nastavnoga procesa. Analizirajući svaku od tih triju
dilema, cilj je ovoga rada odgovoriti na pitanje je li, da bi se njihove potencijalne negativne
implikacije minimalizirale, nastavu iz ovoga područja moguće/poželjno organizirati izuzimajući
studentova osobna iskustva i emocije. Zaključak je provedene analize da apersonalno pristupanje
znanstvenim spoznajama u nastavi kolegija fokusiranih na obitelj na studiju pedagogije, čak i
ako jest moguće, iz teorijske perspektive kritičke i feminističke pedagogije nije poželjno, zbog
čega se konstruktivnijim drži promišljanje o nastavnikovu odgovornome pozicioniranju prema
(učincima) autorefleksivnosti u nastavi.
Polazeći od širih pitanja o pedagogiji primjerenoj metodologiji istraživanja i mogućnostima njezina posredovanja u okviru kolegija o kvalitativnim metodama istraživanja u studiju pedagogije, u radu ...se usmjeravam na analizu pedagogičnosti autoetnografije. Nakon kratkog predstavljanja autoetnografije kao specifične metode istraživanja i vrste teksta, slijedi prikaz njezine sve ekstenzivnije primjene u kontekstu obrazovanja i profesionalnog razvoja odgojno-obrazovnih djelatnika. U centralnome dijelu rada, služeći se primjerom autoetnografskoga seminarskog zadatka koji studenti realiziraju u kolegiju o kvalitativnoj metodologiji istraživanja koji izvodim, detaljnije razlažem mogućnosti primjene autoetnografije u razvoju istraživačkih vještina i dispozicija budućih pedagoga-istraživača. Pritom autoetnografiju ne promatram samo kao vrstu kvalitativnoga istraživanja, već i kao oblik uspostavljanja autentičnog pedagoškog odnosa između nastavnika i studenata. Rad završavam promišljanjem o svrhovitosti opisane nastavne prakse i širim implikacijama primjene autoetnografije u poučavanju (metodologijskih kolegija) u studiju pedagogije.
Konvencija o pravima djeteta nije nastala preko noći, ona je rezultat stoljetnog promišljanja o djeci i njihovim pravima, kao i razvoja društva, pri čemu se pozicija djeteta mijenjala. Prava djeteta ...unutar Konvencije mogu se podijeliti na nekoliko načina, a najčešće se dijele na skrbna, zaštitna i prava sudjelovanja. Skrbna i zaštitna prava prije svega govore o ulozi odrasle osobe u skrbi za dijete i zaštiti djeteta od različitih štetnih utjecaja, dok prava sudjelovanja potvrđuju dijete kao osobu koja ima sposobnosti razmišljanja, propitivanja, zaključivanja i samostalnog djelovanja. Ovo je pitanje i pedagoško, jer se direktno dotiče pedagoške odgovornosti za dijete i njegovo odrastanje; stoga se u ovome radu problematizira nastojanje da se pronađe ravnoteža između prava djeteta na skrb i zaštitu djeteta i zahtjeva da se i djetetu omogući sloboda samostalnog djelovanja.
Ovim se radom nastoji popuniti (u hrvatskoj pedagogiji) defi cit
rasprava o postmodernoj slici djeteta kao “socijalnog aktera” “sukonstruktora vlastitog razvoja”. Iako nerefl ektirano prihvaćena u ...pedagogiji i u osnovi antipedagoška, upravo se ta slika odgajateljima i učiteljima nudi kao obvezujuća i iz nje se izvode kriteriji kvalitete pedagoških institucija te kompetencije odgojitelja i učitelja. S obzirom na dalekosežne posljedice zahtjeva za “partnerstvom
s djecom i mladima” autorica ukazuje na granice važenja samog
pojma “partnerski odnos učitelj – učenik” (Giesecke, 1987) i na posljedice njegove primjene na sve vrste odnosa odraslih i djece
Iz pedagoške perspektive postavljeno je pitanje: ako odrasli (a posebno roditelji i profesionalni pedagozi – odgojitelji i učitelji) djecu i mlade konfrontiraju s autonomijom i samoodređenjem, ako zahtijevaju i potiču ili djecu obvezuju na to, onda autonomija i samoodređenje mijenjaju stranu i postaju izvana postavljeni zahtjev, naložena norma. Ta norma, kao i svaka druga, djeci i mladima može postati veliko opterećenje i štetiti njihovu razvoju. Tko je onda
za to odgovoran?
Polazeći od teze da je čovjek biće koje uči, u radu se analiziraju najvažnije karakteristike konfluentnog učenja/podučavanja. Učenje koje omogućuje djetetu da se dijelom potvrñuje a dijelom razvija
u ...svim svojim odnosima sa svijetom – u gledanju, slušanju, mirisanju, kušanju, saznavanju, osjećanju, mišljenju, htijenju, voljenju itd. autor naziva konfluentnim učenjem. Dakle, nije riječ samo o emocionalnom učenju, učenju koje spaja samo afekt sa sadržajem, nego o učenju kojim se razvija bogatstvo subjektivne
ljudske osjetilnosti. U konfluentnom učenju učenici ne propituju i neistražuju samo svoja osjećanja, iako od njih počinju, nego sve svoje ljudske individualne životne snage. Ovim učenjem istodbno se razvijaju fizička osjetila (biološko oko u socijalno oko) i duhovna, praktična osjetila (htijenje, ljubav, mašta, radoznalost itd.). Konfluentno učenje krakteriziraju spontane, izazovne, zagonetne i istraživačke aktivnosti učenja. To su aktivnosti koje doprinose ličnom oslobañanju i razvoju, aktivnosti koje omogućuju samoizražavanje i
samopotvrñivanje ličnosti učenika.
PDF
