Glavni ciljevi evaluacije intervencijskih programa su provjera učinkovitosti i poboljšanje programa. Znanstvena provjera učinkovitosti programa u penologiji u principu se provodi po ...kvazieksperimentalnom nacrtu s dvije skupine ispitanika (tretmanskom i usporednom) u dvije vremenske točke: prije (pretest) i nakon primjene programa u tretmanskoj skupini (posttest). Na temelju dobivene razlike u kriterijskoj varijabli (u penologiji najčešće recidivizam) između tretmanske i usporedne grupe u posttestu, zaključuje se o učinkovitosti intervencijskog programa. Razlika se najčešće iskazuje u dijelovima zajedničke standardne devijacije (Cohenov d) ili pomoću koeficijenta korelacije. U evaluaciji se često koristi i meta-analiza. Evaluacijom pomoću tretmanske i usporedne skupine ispitanika dobivaju se prosječni učinci a zanemaruju se individualne razlike. Prema načelu individualizacije tretmana, evaluaciju učinaka programa u praktičnom radu s prijestupnicima treba provoditi individualno, tijekom provođenja programa, na način, da se u pojedinim vremenskim točkama usporede planirani i postignuti rezultati i da se kad je potrebno uključe neki drugi modaliteti programa, ili posve novi programi, kada planirani rezultati nisu postignuti. To se postiže na tremelju povratnih informacija prema kibernetičkom modelu.
Znanstvena i stručna rasprava o strateški osmišljenom i na empirijskim podatcima utemeljenom upravljanju hrvatskim zatvorskim sustavom zapravo i ne postoji. Povremeno nailazimo na javnu raspravu o ...situaciji u hrvatskim zatvorima, no ona je uglavnom reakcija na medijski eksploatirane tragične događaje (npr. smrt pritvorenog generala 2011. u Zatvoru u Osijeku) ili navodne skandale (npr. fotografije osuđenika koji u Zatvoru u Valturi vježba golf 2013.). Na posljedično medijsko i javno zgražanje uglavnom slijede štura očitovanja nadležnih institucija, čime se okončava daljnja rasprava jednog u biti potpuno neshvaćena dubljeg problema. Radom autori žele potaknuti otpočinjanje znanstvene i stručne rasprave o hrvatskome zatvorskom sustavu na konceptualnoj, strateškoj i empirijski utemeljenoj razini vodeći računa o hrvatskim specifičnostima u kontekstu europskih zatvorskih trendova. Specijalna prevencija kažnjivih ponašanja pojedinaca njihovom resocijalizacijom u zatvorskim sustavima bitan je doseg kaznenopravne tekovine zapadnih društava. Premda se penalna politika može okarakterizirati kao stalna potraga za novim najboljim rješenjima, zatvorski sustavi imaju važnu ulogu u ostvarivanju svrhe kažnjavanja. No, upitno je ostvaruje li zatvorski sustav svoju svrhu, odnosno je li on svrhovit i u normativnom i u praktičnom pogledu. Odgovor na postavljeno pitanje može biti utemeljen jedino na empirijskim podatcima i evaluacijskim analizama te pretpostavlja konceptualnu i metodološku razradu jasnih pokazatelja 'svrhovitosti zatvorskog sustava'. Takva vrsta odgovora, a za kojim tragaju autori u radu, ima dvostruku funkciju. Osim što služi evaluaciji aktualnog stanja, možebitno i važnije, stvara polazišno uporište za strateško osmišljavanje budućnosti hrvatskoga zatvorskog sustava.
PDF