Otvoreni pristup istraživačkim podatcima važan je dio koncepta otvorene znanosti. Cilj ovoga članka je identificirati hrvatske autore/ustanove koji su prepoznali važnost dijeljenja istraživačkih ...podataka i koji su im omogućili pristup u nekom od podatkovnih repozitorija zastupljenom u citatnom indeksu Data Citation Index. U bazi podataka je ukupno pronađeno 265 takvih dokumenata. Analizirani su i podatkovni članci hrvatskih autora dostupni na platformi Web of Science Core Collection. Pronađeno ih je 29, najvećim dijelom multidisciplinarnog usmjerenja. Autori najvećeg broja podatkovnih dokumenata pripadaju Sveučilištu u Zagrebu. Hrvatski znanstvenici arhiviraju podatke u međunarodne repozitorije, jer je infrastruktura za njihovu pohranu na nacionalnoj razini tek razvijena i tek se počinje koristiti.
U posljednjih dvadesetak godina znanstvena praksa znatno je izmijenjena zahvaljujući razvoju informacijske i komunikacijske tehnologije, ponajviše zahvaljujući digitalnim tehnologijama koje su ...promijenile načine kojima znanstvenici obavljaju znanstvena istraživanja, prikupljaju i analiziraju podatke tih istraživanja, objavljuju radove i komuniciraju sa svojim kolegama. Posljedice tih promjena osobito su vidljive u objavi i pohrani znanstvenih radova u digitalnom obliku kao i pohrani podataka znanstvenih istraživanja. I radovi i podaci pohranjuju se sa svrhom ponovne uporabe. Mogućnosti koje digitalne tehnologije nude znanosti nisu do kraja realizirane upravo u sferi stvaranja informacijskih izvora kao podrške znanosti. U Hrvatskoj postoji svega nekoliko digitalnih repozitorija znanstvenih informacija dok istovremeno raste broj znanstvenih radova i njima pridruženih podataka znanstvenih istraživanja. Kako bi došlo do poboljšanja u podršci znanosti potrebno je ustanoviti postojeće stanje razvoja digitalnih izvora informacija. Stoga je fokus ovoga rada na ustanovljavanju postojećeg stanja razvoja digitalnih repozitorija u knjižnicama visokoškolskih ustanova Sveučilišta u Zagrebu i problemima s kojima se knjižnice ovog Sveučilišta susreću u radu postojećih digitalnih repozitorija znanstvenih informacija i planiranju budućih digitalnih repozitorija.
Tijekom rada srednje škole nastaje gomila podataka koji imaju veliku statističku vrijednost. Svaki podatak koji nije zapisan ili dokument koji nije na odgovarajući način pohranjen gubi se i kao da ...nije nikad nastao. Cilj je digitalnog arhiva racionalizacija cjelokupnog poslovanja i omogućivanje razmjene i očuvanja informacija.
Svrha ovog rada je predstaviti teorijski model digitalnog arhiva srednje škole. Rad će sistematizirati dokumentaciju koja bi bila pohranjena u arhivu i predložiti način na koji bi dokumentacija bila selekcionirana. Isto će tako pokušati specificirati koji bi obrazovni materijal bio pohranjen i kakve bi bile razine pristupa. Arhiv srednje škole obuhvaćao bi cjelovitu obrazovnu produkciju ustanove, ali i administrativne dokumente i staru građu.
Digitalni bi arhiv imao tri razine pristupa: javni dio s građom u otvorenom pristupu, građom u koju uvid imaju svi, djelomično javni dio u kojem su pohranjeni dokumenti koji su vidljivi samo osobama koje su ovlaštene i dio u kojem se čuvaju dokumenti i podaci koji su poslovna tajna.
U prosincu 2015. Dabar uključuje 56 repozitorija završnih i diplomskih radova visokih učilišta i Nacionalni repozitorij završnih i diplomskih radova (ZIR). ZIR objedinjuje repozitorije završnih i ...diplomskih radova visokih učilišta – fakulteta, veleučilišta i visokih škola, a uspostavljen je suradnjom Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i SRCA te nekoliko knjižnica visokih učilišta.
Institucijski repozitoriji su mrežne platforme koje omogućuju prikupljanje, pohranjivanje, diseminaciju i dugotrajno očuvanje znanstvene produkcije određene ustanove. Oni su jedan od glavnih načina ...za postizanje tzv. “zelenog” otvorenog pristupa koji podrazumijeva pohranjivanje radova u digitalne repozitorije dostupne u otvorenom pristupu (OAR). Knjižnica Instituta Ruđer Bošković implementirala je Repozitorij cjelovitih tekstova Instituta Ruđer Bošković – FULIR primjenjujući programsko rješenje EPrints, zasnovano na otvorenom kodu. U FULIR je moguće unositi radove objavljene u časopisima i zbornicima konferencija, cjelovite tekstove poglavlja u knjizi, knjiga, ocjenskih radova, ali i neobjavljenih priloga s konferencija, prezentacija raznih predavanja, izvornih podataka istraživanja i drugih vrsta građe. Repozitorij se temelji na samoarhiviranju od strane samih znanstvenika, no u inicijalnoj fazi i djelatnici Knjižnice unose nove zapise. Djelatnici Knjižnice administriraju repozitorij te pružaju znanstvenicima stručnu pomoć u vezi s rješavanjem autorskih prava. FULIR je u potpunosti kompatibilan s infrastrukturom OpenAIRE te kao takav prvi OAR u Hrvatskoj koji omogućuje znanstvenicima zadovoljavanje zahtjeva Europske komisije o obvezi samoarhiviranja cjelovitih tekstova objavljenih radova proizišlih iz projekata financiranih iz programa Obzor 2020. U planu je omogućavanje jednostavnog preuzimanja zapisa iz Hrvatske znanstvene bibliografije (CROSBI) te prijenos zapisa iz FULIR-a u CROSBI kako bi se pojednostavnio proces unosa novih zapisa.
Od 1970.-ih, kao posljedica sustavnoga rada u suradnji s mojim kolegom Krasimirom Stanchevim na popisu inventara zbirki slavenskih tekstova u Vatikanskoj apostolskoj knjižnici, Papinskome ...orijentalnome institutu u Rimu i Knjižnici Ambrosiani u Milanu, broj identificiranih i popisanih slavenskih rukopisa porastao je sa 130 na 207. Otkriveno je da je, premda nevelika opsegom, zbirka slavenskih rukopisa u Italiji vjerojatno najraznovrsnija u usporedbi s drugim znanim zbirkama s obzirom na tradicije pisanja i sadrži gotovo sva područja i aspekte prostranoga slavenskog svijeta gdje su rabljena glagoljska, ćirilična, latinska i grčka slova i kriptografija. Broj ćirilićnih rukopisa je najveći, no glagoljski se rukopisi u Italiji ubrajaju među najznačajnije dokumente o Slavenima. I to ne samo zato što Vatikanska knjižnica čuva jedan od najočuvanijih glagoljskih evanđelistara, to jest Codex Assemanius iz 10. – 11. stoljeća, već zato što preostalih 13 glagoljskih rukopisa iz 14. – 15. stoljeća i amulet u obliku svitka u Vatikanskoj knjižnici otkrivaju ulogu hrvatske glagoljske tradicije kao posrednika između Istoka i Zapada u procesu razmjene modela, kulture i dizajna kodeksa, kao i zbog dugotrajne uporabe najranijega slavenskoga pisma kao barijere, a istovremeno i mosta, između Istoka i Zapada. Prije svega, očuvani rukopisi doprinose identifikaciji tipoloških razlika između latinskih i slavenskih kodeksa u ranijem razdoblju (10. – 11. stoljeće), a također i svjedoče postupnome usvajanju inovativnih postupaka uvezenih iz latinske kulture kodeksa u kasnijem razdoblju (14. – 15. stoljeće).
U usporedbi sa sustavno opisanim slavenskim rukopisima, zbirke inkunabula spomenutih ustanova treba detaljno proučiti, odnosno, rad na projektu katalogiziranja ovih rukopisa koji je 1970.-ih započela Janja Jerkov Capaldo treba nastaviti, kao i rad usmjeren k istome cilju koji je započeo 1980.-ih kroz zajednički projekt s Krasimirom Stanchevim u Vatikanskoj knjižnici i drugim repozitorijima u Italiji. Naš inicijalni rad u Knjižnici Ambrosiani u razdoblju između 2008. i 2009. urodio je plodom jer se pokazalo da su četiri od 25 starih knjiga nepoznato hrvatsko glagoljsko izdanje početnice priređene u Veneciji 1527., “Oficii rimski” koji je objavio Šimun Kožičić u Rijeci 15. 12. 1530., Brevijar koji je priredio Mikula Brozić iz Omišlja i objavio u Veneciji 1561., i Brevijar novoga ‘rusiziranoga’ izdanja franjevačkoga sljedbenika Rafaela Levakovića koji je 1648. u Rimu objavila Propaganda Fide. A to je samo početak budućih istraživanja.
U radu se daje pregled identificiranih i do sada proučenih glagoljskih rukopisa. Utvrđuje se njihova posrednička uloga u procesu proširivanja repertoara ukrašavanja i utjecaj kodikoloških inovacija koje proizlaze iz latinskih kodeksa na razvoj ćirilićnih rukopisa. Što se tiče glagoljskih inkunabula, posebna se pozornost obraća na njihov dizajn koji je bio moderan za to vrijeme i koji je također utjecao na rane slavenske tiskane knjige.
Magistarski radovi i doktorske disertacije kao značajan oblik znanstvenih komunikacijskih mehanizama sve ćešće se, unatoč još uvijek postojećim nedostacima i neriješenim problemima, pohranjuju u ...elektroničkom obliku. Uobičajeno, oni su dio sveučilišnih repozitorija elektroničke građe u kojima se pohranjuju i dokumenti pojedinih fakulteta i sveučilišta u cjelini, ostali studentski radovi te nastavni materijali. Prednosti ovakvog načina pohrane, a koji se očituju prvenstveno u „otključavanju intelektualnog vlasništva sveučilišta“ uzrokovali su, osim njihova uključivanja u sveučilišne repozitorije, stvaranje nacionalnih i internacionalnih repozitorija i portala koji omogućuju jednostavan i brz pristup ovom značajnom izvoru znanstvenih informacija.
U Hrvatskoj trenutačno postoji vrlo malo fakultetskih ili pak sveučilišnih repozitorija u kojima bi bile pohranjene i elektroničke inačice magistarskih radova i doktorskih disertacija.
Pružanje kvalitetnih i suvremenih knjižničnih usluga izuzetno je važno za cjelokupno napredovanje sveučilišta. Uspostava repozitorija, u kojemu bi bili pohranjeni i elektronički magistarski radovi i doktorske disertacije, nameće se kao nužnost i u okviru knjižničnog sustava Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
PDF
