Autorica u tekstu polazi od premise da je politički subjekt neoliberalizma, vladajuće političke racionalnosti, individua koja se može okarakterizirati kao isključivi i nepodijeljeni posjednik samog ...sebe. Preispitivanjem tropa ne/ovisnosti razlažu se pretpostavke koje su uključene u pojam individue, a potom se, analizom konteksta njegove upotrebe u 19. stoljeću, pokazuje da je on bremenit genealogijama koje ograničavaju njegovu političku upotrebljivost u 21. stoljeću. Misliti protiv neoliberalizma zahtijeva napuštanje ideje individue kao suverenog vlasnika koji vlada sobom. Promišljanje alternativnog političkog horizonta, traganje za homo politicus-om koji se uistinu razlikuje od homo oeconomicus-a, iziskuje napuštanje političkog mišljenja koje polazi od pojedinca.
S aspekta filozofije politike XVI. stoljeće prijelomno je razdoblje u kojemu, nakon srednjovjekovlja, dolazi do ponovne afirmacije politike kao područja ljudskoga djelovanja i života. Politička misao ...XVI. stoljeća koncentrirana je na stvaranje i analizu novoga oblika političke zajednice – državu, koja je, kao potpuno nov oblik udruživanja ljudi, u cijelosti proizvod novoga vijeka, napose političkih teoretičara XVI. stoljeća. Stoga je i doprinos mnogih političkih mislilaca toga razdoblja analizi i teoriji države iznimno značajan, no u smislu domašaja političkih ideja i njihova utjecaja na kasnije političke teoretičare ističu se Nicollò Machiavelli, s formulacijom države i modernoga shvaćanja politike i znanosti o njoj, Jean Bodin, s pojmom suverenosti, te Thomas More, sa specifičnim utopijskim načinom i okvirom avangardnoga mišljenja. Renesansni su politički poretci, osobito na Apeninskome poluotoku u obliku aristokratskih i demokratskih republika kao tipova državnoga oblika, plijenili pažnju europskih političkih teoretičara, ali i ostalih intelektualnih skupina.
Tako je i Marin Držić kao književnik u svojim djelima, ali i praktičkim političkim djelovanjem, uviđao značaj suvremenih mu političkih ideja, što svjedoči o tome kako njegovo djelo prelazi okvire književnosti i komediografije te se pronalazi se i u političkome mišljenju, napose Machiavellija, Bodina i Morea.
Jacques Maritain (1882-1973), francuski fi lozof („znameniti tomista”), politički i ustavnopravni pisac, u svojim spisima – poglavito u spisu: Čovjek i država (1951), varira i ideju suverenosti, tj. ...ideju fenomena, koji zrcali svoju „fi lozofi jsku”, „političku” i „ustavnopravnu” dimenziju. Predmaritainovsko mišljenje suverenosti, uglavnom, je problematiziralo fenomene monarhijske (predbodinovci, Bodin, Hobbes) i narodne (predrousseauovci, Rousseau) suverenosti. U nakani formuliranja „koncepta” suverenosti, Maritain se, poglavito usredotočuje na: Bodinovo, Hobbesovo i Rousseauovo shvaćanje suverenosti. Maritain zaključuje: da –po shvaćanju „zdrave” političke filozofije- u političkome
društvu nema suverenosti, to jest prirodnoga i neotuđiva prava na vrhovnu transcendentnu ili odvojenu vlast. Maritain, naime, drži da –posljetkom ovakvoga određenja suverenosti- pravi suvereni
nisu bili: ni knez, ni kralj, ni car-premda su nosili mač i atribute suverenosti. Maritain, k tomu, smatra: da suvereni nisu ni narod ni država. Suveren je samo Bog.
Suverenitet je: a) pojam, kojemu je od samih početaka njegove uporabe navlastita polemičnost; b) ideja, tijesno, vezana uz ideju države; c) termin, bitno, prilježan izričaju ideje „postojanja ...konačnoga i apsolutnog autoriteta u političkoj zajednici”(Hinsley). Suverenost -kako je to razvidno iz, promotrenih, tekstova hrvatskih autora- moguće je fokusirati u njezinoj „unutarnjoj” i „vanjskoj” dimenziji. Hrvatski državnopravni pisci, podastiru, pritom, brojna određenja suverenosti: a) „najviša vlast, vrhovništvo”, b) „značajka autoriteta vlasti”, c) „bitno obilježje državne vlasti”, d) „najviša ili vrhovna vlast”, i dr. Kao nositelji suvereniteta -kroz povijest pravne i političke misli- najčešće se označavaju: a) monarh (koncepcija monarhijskog suvereniteta), b) narod (koncepcija narodnog suvereniteta), c) nacija (koncepcija nacionalnog suvereniteta), d) država (koncepcija suvereniteta države). Državni suverenitet, u njegovom klasičnom poimanju najviše vlasti prema unutra i neovisne prema vani, je -u globaliziranom i pluralističkom svjetskom poretku- u potpunosti napušten (Smerdel). Svjetski su ustavni tekstovi, na tragu neke od naznačenih ideja suvereniteta. Ustav Republike Hrvatske iz 1990.godine, njedri ideje: a) narodne (pučke) suverenosti; b) nacionalne suverenosti i c) državne suverenosti.
U članku se tematizira problem »utemeljenja« političkoga u doba tehnokratskoga depolitiziranja svijeta kao globalnoga poretka neoliberalne paradigme kapitalizma. Pritom se pokazuje da Rousseauovo ...zasnivanje modernoga demokratskoga poretka kao događaja apsolutne suverenosti naroda postaje na ishodu modernoga doba u Schmittovom pojmu političkoga preokrenuti nomos same politike. To je djelovanje s onu stranu »društvenoga ugovora« i »prirodnoga stanja«. Između tijela suverene države u moderno doba i biopolitičkoga tijela neoimperijalnoga poretka danas nalazi se pukotina onoga političkoga u svojoj načelnoj nesvodljivosti. Umjesto nesvodljivosti samoga fenomena politike pred drugim fenomenima kao što su religija, umjetnost, kultura, znanost, suvremeno je doba kraja ideologija određeno preinakom pojma suverenosti s onu stranu modernoga označavanja vladavine i moći autonomnoga subjekta. Niti je na djelu povratak društvu u smislu stvaranja novih konsenzualnih odnosa subjekata/aktera globalnoga poretka, a niti se radi o povratku prirodi u smislu obnove ideje esencijalnoga i onoga realnoga protiv konstruktivističkih utopija/ distopija prosvjetiteljstva i kasne moderne. Filozofijsko promišljanje odnosa između dva bitno različita i, paradoksalno, bliska načina razumijevanja temeljnoga problema tvorbe zajednice u moderno doba (Rousseaua i Schmitta) nastoji artikulirati temeljnu postavku i njezino obrazloženje polazeći od toga da je suvremeno doba koje određuje prijepor oko suverenosti kao nomosa politike ujedno nestanak društva i nestanak prirode u novovjekovnome shvaćanju metafizičkoga sklopa.
Ideja suvereniteta –u predradićevskom razdoblju je, uglavnom, varirana kao ideja: a) monarhijskog (Bodin, Hobbes) i b) narodnog (Locke, Rousseau) suvereniteta. Rousseauova koncepcija narodnog ...suvereniteta je -u francuskoj pravnoj i političkoj misli- dvojako interpretirana: u smislu: a) ideje tzv. pučkog ili podijeljenog suvereniteta (souverainetē populaire) i b) ideje nedjeljivog ili nacionalnog suvereniteta (souverainetē nationale). Radić se na tragu njegovih suvremenika, klasika francuske ustavnopravne znanosti: Andrē Esmeina i Carrē de Malberga –uprisutnjuje na poziciji koncepta tzv. nedjeljivog ili nacionalnog suvereniteta. Radićevi uvidi u narodnu suverenost („narodno vrhovničtvo”) generirano Rousseauovim teorijskim predloškom te (ponajviše) esmeinovskim interpretativnim ključem –osim „teorijske”, imali su i „ideologijsku” dimenziju: bili su, dakako, i u funkciji ideologijske potke događanju hrvatske nacionalne države. Radić se, u tom kontekstu, pokazuje kao, vrstan, zagovaratelj ideje nacionalnog suvereniteta. Radić je, osobitu, pozornost –kako je to razvidno iz njegovih teza- usredotočio na „ustavne posljedice” ideje narodnog, odnosno nacionalnog suvereniteta (sustav predstavničke vladavine, odgovornost, „narodnih predstavnika”, značajke izbornog sustava, zaštita manjina, sustav razmjernog zastupanja, biračko pravo žena).
Članak se bavi mišljenjem političkoga kasnoga Derride. Temeljna je postavka
da nakon kraja ideje suverenosti nacije-države valja izgraditi novo mišljenje.
Ono više ne može biti izvedeno iz ...metafizičkoga sklopa unutar kojeg je
politika od novoga vijeka bila tehnologija moći. Kraj subjekta moderne politike
u globalizmu zahtijeva dekonstrukciju svih dotad vladajućih pojmova:
države, društva, prava, morala. Mišljenje političkoga u razlici spram političke
filozofije i teorije politike nema svoje “utemeljenje” ni u čemu zbiljskome i
faktičnome. Derrida se, kao i cijeli niz mislilaca nadolazeće zajednice, razračunava
s idejom da se političko može svesti na bilo koji, pa čak i sekularizirani,
transcendentalni označitelj. Političko je ono čudovišno u odredbi djelovanja
(praxis). Ono zahtijeva svoj teoretski način izvedbe (performativnost)
u samome događaju koji se ne može dogoditi bez odluke o promjeni zbilje i
faktičnosti u nekoj povijesno-epohalnoj konstelaciji moći i snaga. Problem je
s Derridinom idejom nadolazeće demokracije u tome što ona nužno ima neki
preostatak mesijanskoga bez Mesije i teologijskoga bez Boga u doba radikalne
depolitizacije društva i kulture. U tom je pogledu njezina usmjerenost na
bezuvjetno gostoprimstvo i na bezuvjetno prijateljstvo krajnje ne-politički čin
etike, a ne realne politike.
Svaka pojedina država ima dužnost štititi svoje stanovništvo od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti. Dužnost uključuje sprječavanje takvih zločina, uključujući i ...poticanje na njih, prikladnim i nužnim sredstvima.
Tema je ovoga članka odnos između modernog procesa globalizacije i demokracije. Razmatranje započinje konceptom demokracije, njegovim različitim značenjima i raznim slojevima, zamkama i paradoksima, ...posljedicama i učincima, prednostima i nedostatcima u obzoru suvremenog života. Nakon uvoda u temu, članak ocrtava kratki povijesno-filozofijski pregled razvoja globalizacije od drevnih vremena do suvremenog svijeta. Žarište filozofskog gledišta jest ono dvojice značajnih autoriteta i nasuprotnih pristupa u procesu razvoja ‘svjetskog društva’ – Immanuela Kanta i Georga Wilhelma Friedricha Hegela. Kant je objasnio sredstva statusa ‘svjetskog građanstva’ kao ‘prirodne svrhe’. Hegel je izložio nužnost razvoja svjetske povijesti do stanja globalne slobode. Pitanje: ugrožava li process stvaranja globalnog društva demokraciju u modernom svijetu – ključno je pitanje danas. Svi se slažu da globalizacijski proces oslabljuje područje autentičnog političkog djelovanja. Demokracija ima izvor u ‘polisu’ ili malome gradu- republici, te je simbol vladavine u maloj političkoj zajednici. Korak od demokracije polisa prema demokraciji nacionalen države bio je rezultat promjene od izravne prema predstavničkoj demokraciji. Prijelaz s nacionalne na supranacionalnu i globalnu politiku zahtijeva novu bitnu transformaciju demokracije.
PDF
