U ovom radu se problematiziraju dominantna shvaćanja moralnih prava na teritorij, te se odbacuje tvrdnja da se legitimnost nezavisnosti jugoslavenskih republika može temeljiti na pravu njihovih ...naroda na samoodređenje, bilo u etničkim bilo u tada postojećim, administrativnim granicama. Umjesto toga najviše obećavajuće moralno-teorijsko opravdanje tadašnje odluke da se jugoslavenske republike priznaju kao nezavisne države slijedi iz određenog shvaćanja načela “svih pogođenih” u demokratskoj teoriji, koje dovodi do radikalno drukčijeg shvaćanja naroda, “njegovog” teritorija i legitimne uloge međunarodne zajednice.
Dr¾avna suverenost, percipirana kao najvi¹a vlast unutar neke dr¾ave, zasigurno vi¹e nije podesan okvir za odvijanje meðunarodnih odnosa u 21st. Dr¾avna suverenost na udaru
je sa svih strana, ...spomenimo samo neke meðunarodne ekonomske institucije poput MMF-a koje svojim djelovanjem u velikoj mjeri umanjuju ekonomsku suverenost dr¾ava. Gotovo na
svakom podruèju nekada¹nje dr¾avne Òdomaine reserveÓ, njezine kompetencije ugro¾avaju razni eksterni faktori. Mo¾da jedan od najva¾nijih, a zasigurno najbolniji, udar na dr¾avnu suverenost dolazi od strane meðunarodnih pravosudnih institucija, posebice kaznenih sudova.
Poèev¹i od Nrnberga, preko ICTY-a, hibridnih tribunala i naposlijetku ICC-a, evolucija meðunarodnih kaznenih sudova a posebice njihov utjecaj na dr¾avnu suverenost zahtijeva
na¹u pozornost i promi¹ljanje.
Ovaj rad u svom prvom dijelu obraðuje koncept suverenosti, kako njezin tradicionalni aspekt, tako i promjene nastale uslijed globalizacije. U drugom dijelu daje se kratki pregled evolucije meðunarodnih kaznenih sudova, uz promi¹ljanje o sveprisutnoj globalizaciji pravde.
Zavr¹ni, a i najva¾niji, dio bavi se utjecajem pojedinih meðunarodnih kaznenih sudova na dr¾avnu suverenost.
Rousseauovo djelo objedinjuje nakana da pruži dijagnozu i terapiju modernoga doba, koja obuhvaća tri emancipacijska projekta: pedagoški, politički i naturalistički. Autor razmatra Rousseauov ...središnji, politički emancipacijski projekt i analizira njegov naročiti društveni ugovor s aspekta: 1. metodičkih pretpostavki; 2. zadaća, uvjeta i načina izvedbe; 3. transformativnih učinaka i proširenja identiteta osobe. Rousseau opravdava politički autoritet na trostruki način, što daje razloge da se njegov politički projekt slobode nazove liberalnim, moralnim i participacijskim republikanizmom. Radikalnost Rousseauove kritike, na barem sedam načina, raskriva bit našeg suvremenog doba.
Suverenost je fenomen, bitno, srodan fenomenu države: stoga suvremena politička teorija koja sustavno problematizira modernu državu, problematizira i pojam suverenosti. Suverenost je - prema A. ...Passerin d' Entrēvesu - temeljna značajka države, odnosno pojam, koji označuje transepohalni projekt preobrazbe moći u vlast posredstvom prava, podvrgavajući je zakonima. Usporedno s koncepcijom monarhijske, formulira se i koncepcija narodne suverenosti. Krajem 17. i tijekom 18. stoljeća, javlja se i ideja o „svemoći“ (suverenosti) parlamenta. Jean Jacques Rousseau u djelu Društveni ugovor (1762), podastire „pravu i neospornu“ koncepciju narodne (pučke) suverenosti. Andrē Esmein (1848-1913) i Raymond Carrē de Malberg podastiru koncepciju nacionalne suverenosti. Georg Jellinek (1851-1911) formulira tzv. klasičnu teoriju državnog suvereniteta. Koncepciju suverenosti prava zastupaju i Hans Krabbe i Hans Kelsen. Georges Burdeau varira u 20.stoljeću „političku dimenziju“ fenomena suverenosti, podastirući, tako, novu potku njegova propitivanja. Ideja suvereniteta je, tijekom vremena, dobila i svoje protivnike. Najznačajniji, među njima, bili su Lēon Duguit (1859-1928) i Harold Laski (1893-1950).
Autor određuje hrvatskog mislioca Jurja Križanića filozofom politike, odnosno
modernim političkim teoretičarom koji, s jedne strane, svoje postulate temelji
na tradicionalnoj teološkoj misli, a, s ...druge, u obzir uzima postulate
moderne političke teorije. Kao teolog, Križanić svoju koncepciju povijesti i
teologije temelji na providencijalizmu Sv. Aurelija Augustina, a svoju političku
teoriju na prihvaćanju dijela suvremene mu misli Thomasa Hobbesa.
Teorijska pozicija – politička teologija, svrstava ga upravo između političko-
-teoloških postulata Augustina i političko-teorijskih postavki Hobbesa. S Augustinom,
Križanić zaključuje da politička zajednica (država) ima utemeljenje
u Bogu i vrijednostima koje su u njemu sadržane, što se osobito manifestira u
Providnosti i kraljevskome bogoštovlju kao temelju unutarnje strukture države.
S Hobbesom pak, Križanić shvaća da poslanje države određeno Providnošću
djeluje unutar zemaljske države i svjetovnih političkih okvira te da kralj
određen Božjom voljom ima, s druge strane, utemeljenje i u političkom tijelu
(narodu), čime se svrstava u moderne političke teoretičare.
Ostavljajući po strani Hobbesove ideološke preferencije u sukobu oko ustrojstva
engleskog političkog tijela u 17. stoljeću, u tekstu se problematizira način
na koji je demokracija vrednovana u ...njegovim ključnim teorijskopolitičkim
djelima. Autor to čini na dvije razine. Prvo se ispituje status demokracije u
okviru Hobbesova nauka o državnim oblicima. Unatoč nekim njezinim nedostacima
Hobbes u sve tri varijante svoje znanosti o politici ne smatra kako postoji
racionalno opravdanje za odbacivanje demokracije kao jednoga od triju
ravnopravnih oblika države. Zatim se ispituje općenitija teza o demokratskom
karakteru Hobbesova shvaćanja države, neovisno o njezinu obliku. Pritom se
u obzir uzimaju različiti elementi Hobbesove znanosti o politici: pravna jednakost
stranaka društvenog sporazuma, njihov status autora suverene vlasti,
njihova sloboda kao podanika i dužnosti suverena. Njihova analiza ukazuje na
nužnost diferenciranog odgovora na pitanje o demokratskom karakteru Hobbesove
teorije države.
Autor istražuje problem suverenosti nacionalne države u eri globalizacije. Države su izgubile mnoga svoja svojstva i nisu više posebno uspješne. Iako su države još primarni akteri u međunarodnim ...odnosima, one trpe i gubitke u suverenosti, funkcijama i ovlastima. Međunarodne institucije sada polažu pravo na to da prosuđuju i ograničavaju ono što države čine na vlastitom teritoriju. Unatoč tome, u doglednoj će budućnosti država ostati dominantna politička forma u međunarodnim odnosima. Ona i dalje održava vojsku, vodi diplomaciju, pregovara o sporazumima, vodi ratove, nadzire međunarodne organizacije i utječe na proizvodnju i trgovinu. Autor naglašava da su države sposobne da se prilagode imperativima međunarodne političke ekonomije. Tvrdi da će država u dvadeset i prvom stoljeću vjerojatno obavljati bitne političke društveno-ekonomske funkcije, jer se nijedna druga organizacija ne pokazuje kao njen mogući konkurent.
U zadnja dva desetljeća glavnu opasnost po međunarodni mir i sigurnost predstavljaju tzv. „asimetrične“ prijetnje kao što su globalni terorizam i organizirani kriminal, proliferacija oružja za ...masovno uništenje, nekontrolirane migracije i nestabilnosti koje pretežito izazivaju „neuspjele“ i „odmetnute“ države. Ti tipovi prijetnji generirali su novu paradigmu sigurnosti unutar koje se velika važnost pridaje humanitarnim, socijalnim, ekonomskim i ekološkim dimenzijama sigurnosti, s naglaskom na potrebu zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda. Ideja ljudske sigurnosti smjestila je pojedinca, a ne državu, u središte sigurnosne politike, što je rezultiralo značajnim obratom u razmišljanju o odnosu između suverenosti države i ljudskih prava. Značenje državne suverenosti je promijenjeno i više se ne promatra samo sa stanovišta prava države već i njezinih dužnosti, kako prema međunarodnoj zajednici tako i prema njezinim građanima. Poštivanje suverenosti države danas sve više ovisi o njezinoj spremnosti da poštuje temeljna prava i slobode svojih građana. Ove promjene u značenju suverenosti odvijale su se paralelno s promjenama u politici i institucionalnom kontekstu humanitarnog intervencionizma, što se očitovalo i u sve većoj spremnosti međunarodne zajednice da poduzme sve potrebne radnje, uključujući i primjenu sile, protiv država koje generiraju nasilje, izazivaju humanitarne krize i ugrožavaju regionalnu i globalnu sigurnost.
Krajem 20. stoljeća, kombinacija humanitarnih i strateških imperativa vodila je razvijanju integriranog pristupa operacijama izgradnje i očuvanja mira i povezivanju instrumenata sigurnosnih, humanitarnih i razvojnih politika unutar modela „humanitarnih vojnih intervencija“. Nakon analize ciljeva, zadaća i prakse humanitarnih intervencija, autori zaključuju da, unatoč brojnim opravdanim prigovorima, humanitarne intervencije predstavljaju trenutno najbolje sredstvo zaustavljanja sukoba i okončanja zločina nad civilima koje stoji na raspolaganju međunarodnoj zajednici. Imperativ zaštite ljudskih prava opravdava upotrebu sile i kršenje načela državne suverenosti, iako samo pod jasno definiranim uvjetima i u situacijama gdje se odvijaju zločini koji krše temeljne principe čovječnosti i zajedničke moralnosti.
J. J. Strossmayer svojim je radom na mnogim poljima javnog života dao neizmjeran doprinos i u velikoj mjeri obilježio vrijeme i prostor u kojem je djelovao. Javnosti je najpoznatiji kao biskup ...đakovačko-srijemski, a manje je poznato da je obnašao dužnost i čast velikog župana Virovitičke županije od siječnja 1861. do travnja 1862. godine. Radom prvih dviju županijskih skupština pod njegovim predsjedanjem bavili su se neki drugi autori, a mi smo ovdje razmotrili rad ostalih skupština. Da bismo shvatili odluke skupštine iz toga razdoblja, potrebno je poznavati društveno-političko okruženje u kojem je ona djelovala. Misao vodilja u radu i odlukama skupština, a čiji je glavni protagonist veliki župan Strossmayer, bila je ideja o integritetu i suverenosti zemalja trojednog kraljevstva, što bi u konačnosti trebalo dovesti do onoga što danas i imamo: slobodne i neovisne Hrvatske. Stoga je potpuno neosnovano kada ga pojedinci pokušavaju prikazati kao Jugoslavena i protivnika hrvatske državnopravne ideje. Strossmayer je podcrtavao važnost ustava za hrvatski narod. Ako netko dira u hrvatski ustav, dira u hrvatsku dušu i hrvatsko srce. Tako se skupština Virovitičke županije suprotstavljala raznim neustavnim naredbama tijela vlasti, prije svega Dvorskog dikasterija i Kraljevskog namjesničkog vijeća, između ostalog neustavnom novačenju i protuzakonitom ubiranju poreza vojnom silom. Skupština se nadalje zalaže za županijsku sudbenost kao garanciju ustavnih sloboda na lokalnoj razini. Skupština je stala i u obranu hrvatskog jezika – zalagala se za njegovo uvođenje u sve hrvatske škole i javne institucije. Bile su to sve plemenite i pravedne odluke skupštine, prožete duhom i mišlju velikog župana Strossmayera. Prije svega, njegove pastirske dužnosti bile su uzrokom njegova povlačenja s časti velikog župana. No razlozi su ipak bili i politički. Njegovo je povlačenje značilo velik gubitak za Virovitičku županiju. Iako je tom ostavkom polako nagovijestio svoje povlačenje iz javnog političkog života, on nikada nije prestao, koristeći svoj upliv kao crkveni dostojanstvenik, javno djelovati za dobrobit svoje domovine.
U Hobbesovoj teoriji autorizacije I. pokazano je na koji način Hobbes teorijom
autorizacije uspijeva razriješiti poteškoće koje su u prethodnim formulacijama
njegove znanosti o politici opterećivale ...problem stvaranja države
pojmljene kao dvostruko impersonalan aparat vlasti koji počiva na predstavničkom
odnosu suverena i podanika. U ovom tekstu** autor preispituje i pristup
i zaključke svog istraživanja kritičkim razmatranjem tumačenja Hobbesova
shvaćanja predstavništva Quentina Skinnera i Hanne Pitkin. U svojim
recentnim radovima Skinner je pokušao pokazati da se ono mora interpretirati,
prije svega, kao sredstvo u ideološkom sukobu republikanaca i monarhista
u Engleskoj Hobbesova vremena. Hanna Pitkin je pak dovela u pitanje predstavnički
karakter suverene vlasti. U razlici spram njih autor obrazlaže tezu
da se teorija autorizacije ne može razumjeti bez njezina razmatranja u širem
okviru Hobbesove znanosti o politici, dovodeći je u vezu s ostalim važnim
problemskim sklopovima te znanosti poput prava kažnjavanja, odnosa prava
suverena i slobode podanika te dužnosti suverena. Tumačenjem teorije autorizacije
prvenstveno kao dijela sustava uvjetovanog logikom cjeline izlaganja
koju i sam oblikuje nastoji se pokazati da je autorizacijom zasnovan odnos
suverena i podanika, unatoč tome što je jednostranim ovlaštenjem podanika
uspostavljen suveren koji nema pravnih obveza prema njima, doista određen
predstavničkom logikom.
