U traganju za konzistentnim teorijskim okvirom politologijskog
poimanja države, valja se osloniti na valjane sadržajne i metodologijske orijentire. U članku se za njima traga u kritičkom i ...produktivnom dijalogu s tri najeminentnija pojedinačna suvremena znanstvena priloga primjerenom razumijevanju države: teorijom države A. Passerin d’Entrèvesa, poviješću državâ B. Barret-Kriegel i poviješću modernog pojma države Q. Skinnera. U prvom se dijelu članka sažeto iznose njihovi ključni uvidi o (modernoj) državi. Temeljno je djelo Passerin d’Entrevèsa, u kojemu je izložen nezaobilazan kategorijalni sklop za cjelovito poimanje države općenito, logike suverenosti posebice.
Državi kao takvoj valja pristupiti kao moći (ili sili) (sa stajališta
djelotvornosti), potom kao vlasti (sa stajališta legaliteta), na posljetku
kao autoritetu (sa stajališta legitimnosti). Pojmovno odrediti državu,
cjelovito i precizno, znači biti u stanju objasniti i razumjeti kako sila
(ili moć), najprije legalizirana kao vlast, postaje legitimnom kao autoritet.
Pojam suverenosti označuje transepohalni projekt preobrazbe
moći u vlast posredstvom prava, podvrgavajući je zakonima. Te ključne uvide preciziraju i djelomično korigiraju istraživanja Barret-Kriegel i Q. Skinnera. Suverena država je dvostruko apstraktna javna vlast i nije transepohalna kategorija nego epohalni pravnopolitički projekt, razlikovna značajka moderne. Suverena je država epohalan politički novum, jer je prva organizacija političke vlasti u povijesti koja samoograničuje svoju moć da bi osigurala osobnu sigurnost i neovisnost državljana kao pravnih subjekata. Kao ideja racionalne i legitimne vlasti, povijesno se afirmira kao antiteza orijentalnom despotizmu i drevnome patrimonijalno-senjorijalnom režimu.
Budućnost suvremene države promišlja se genealogijski, rekonstrukcijskim osvrtom na Rousseauovu teoriju političkog prava, u kojoj je izložen izvorni projekt konstitucije demokratske države kao ...političke zajednice građana. Rousseau je modernu državu pojmio kao epohalni pravnopolitički program istodobnog subjektiviranja nacije (kao ethnosa) u narod (kao demos) i sebičnog čovjeka (“raisonneur violent”) u citoyena. Logika tog subjektiviranja izražena je u teoriji općenite volje. Samo kao subjekt općenite volje narod postoji kao politički subjekt, kao samozakonodavac, kao što i pojedinac postaje slobodnim građaninom u procesu demokratskog poopćivanja svoje političke volje. Logika procesa poopćivanja volje, kao politička emancipacija, zbiva se unutar jednog naroda kao demosa. Legitimna država moguća je samo ako ozbiljuje individualnost nekog naroda kao supstancijalni totalitet. Općenita volja uvijek je samo javna, politička volja određenog naroda, njegova volja za vlastitim identitetom. Nacionalna demokratska država nije povijesna danost nego je slobodna volja tvorba, projekt ozbiljenja vladavine općenite volje, koji ozbiljuje suvereni narod. Država je nezaobilazni prostor tendencijskog izjednačavanja općenite volje naroda i volje svih slobodnih individua, u kojem sami građani u zakonodavnom procesu ozbiljuju svoju kolektivnu, intersubjektivnu autonomiju. Sa stajališta uvjeta mogućnosti ozbiljenja tog projekta i suvremene su države još nedovršene, štoviše nedovršive države. Premda u suvremenome pluralnom društvu, nacionalna demokratska država više nije jedini mogući prostor političkoga i pravnog subjektiviranja građanina, nedvojbeno je još uvijek središnji. Rousseauova teorija općenite volje nudi epohalne kriterije za prepoznavanje političkog karaktera bilo kojeg “političkog udruženja” građana (ne samo države). Bilo da je riječ o poddržavnim ili pak naddržavnim formacijama. Svako je političko udruženje doista demokratska zajednica samo ako je “djelo umijeća” samih građana da svoje zajedničko djelovanje samosvjesno oblikuju, budući da je zajednica građana moguća samo ako je integracija volja svih njih kao zbroja nesvodljivih razlika među njima.
