U članku se analizira mjesto i uloga Svetoga pisma u životu Pravoslavne Crkve, ali se i ispituje praksa molitvenoga (duhovnoga) čitanja Svetoga pisma, tradicionalno nazvanoga Lectio divina u zapadnoj ...Crkvi. Autor ponajprije nudi osnovne elemente teološkoga pristupa pitanju Svetoga pisma, Biblije, Riječi Božje, tako da prvi dio rada ima jaču ekleziološku notu. U drugom analitičkom poglavlju, temeljenom na teološkim hipotezama, autor pokazuje praksu individualnoga čitanja Biblije nekada i sada u Pravoslavnoj Crkvi. Zbog toga su zastupljeni osnovni elementi asketske teologije i pravoslavne antropologije. U zaključnom dijelu pak možemo pronaći autorske vizije o izazovima Biblije pred suvremenim kršćanima.
L'articolo
è un'analisi del posto e del ruolo delle Sacre Scritture nella vita della
Chiesa ortodossa, nonché l'esame della pratica della lettura orante
(spirituale) delle Scritture, tradizionalmente chiamata la
Lectio divina
nella Chiesa occidentale. L'autore offre innanzitutto
gli elementi di base dell'approccio teologico alla questione delle Scritture,
della Bibbia, della Parola di Dio, in modo che la prima parte dell'opera abbia
una nota ecclesiologica più forte. Nel secondo capitolo analitico, basato su
ipotesi teologiche, l’autore mostra la pratica della lettura individuale della
Bibbia una volta e ora nell'Ortodossia. Per questo ragione, si rappresentano
gli elementi di base della teologia ascetica e dell'antropologia ortodossa. In
conclusione, tuttavia, possiamo trovare le visioni dell’autore riguardanti le
sfide della Bibbia davanti ai cristiani contemporanei.
Članak tematizira teološka promišljanja Josepha Ratzingera o glazbi u kontekstu liturgije Katoličke Crkve. Uvodno se kratko opisuju krize i izazovi te novija teološka učenja koja crkvenu glazbu u ...postkoncilsko doba dovode do stanja kulturološke shizofrenije i teoloških lutanja. Središnji dio članka posvećen je Ratzingerovoj teološkoj interpretaciji crkvene glazbe čija je posebnost otkrivanje i promišljanje biblijskih uporišta o glazbi u liturgiji. U tom se kontekstu nalaze i odgovori na izazove i krize koje su snašle crkvenu glazbu, ali se i jasno otkrivaju temeljna biblijsko-teološka načela koja određuju istinsku narav i ulogu glazbe u kršćanskom kultu. Zaključno se donose neka načela i putokazi za
crkvenu glazbu danas.
The article discusses Joseph Ratzinger’s theological reflections on music in the context of the Catholic Church liturgy. In the introduction, crises and challenges are briefly described, as well as the recent theological teachings that lead the church music in the post-Council period to a state of cultural schizophrenia and theological wandering. The central part of the article is about Ratzinger's theological interpretation of church music, the specifics of which is the detection and analysis of biblical foundations for music in liturgy. In this context, there are also answers to the challenges and crises that befell church music; moreover, the basic biblical-theological principles that determine the true nature and role of music in the Christian cult are clearly revealed. In conclusion, some principles and guideposts for church music today are presented.
Pjesništvo Paule pl. Preradović bavi se uglavnom sjećanjima iz djetinjstva i mladosti u istarskim krajolicima na Jadranu. Osim izraza mladenačkog otpora prema modernom velegradu u duhu antimodernizma ...tu su i vjerski hvalospjevi ili himne o domovini, ljubavi i braku, prijateljstvu i ljudskosti, životu i smrti. Himne Paule pl. Preradović stoga ispunjavaju vjersku svrhu, ako religiju u etimološkom smislu (religio) shvaćamo kao stvaranje odnosa između Boga, svijeta i čovjeka kroz pomno čitanje uvijek iznova. Uz pomoć suvremene fenomenologije religije ovaj rad postavlja glavnu hipotezu da himne Paule pl. Preradović stoje u obzorju svetog.
The poetry of Paula von Preradović primarily deals with memories from her childhood and youth spent in Istria on the Adriatic Sea. Besides the youthful resistance to the modern metropo-lis in the spirit of anti-modernism, there are also religious canticles or hymns about Christian faith, love and matrimony, friendship and humaneness, life and death. The hymns of Paula von Preradović thus fulfill a religious purpose, if religion in the etymological sense (religio) means entering into a relationship with God, the world, and man through a close reading over and over again. Based on the contemporary phenomenology of religion this article hypothesizes that the hymns of Paula von Preradović stand in the horizon of the holy.
U radu se tematiziraju hrvatska hodočašća pomorskim putem, tražeći im izvore u prapovijesnom mediteranskom kontekstu. Od prvih potraga za svetim, drukčijim i drugim, od prapovijesnih hijerofanija i ...čovjekova pokušaja objašnjenja tajni kozmosa do nastojanja davanja odgovora nepoznatom te reda kaosu – nailazimo na čovjeka koji putuje i traži odgovore. Čovjek, kao dio zajednice, putem kozmogonija i potom teofanija objašnjava stvaranje svijeta i pokušava dati smisao stvarnosti koja ga okružuje. Taj modus putovanja i hodočašćenja k svetom i božanskom nastavlja se i u povijesnom periodu u trima velikim monoteističkim vjerama koje se rađaju i šire na Mediteranu: židovstvu, kršćanstvu i islamu. Mediteran je prostor putovanja i putnika, križanja misli, filozofija i vjera. Od kasne antike, preko srednjega vijeka, do modernog doba, Sredozemlje je sjecište hodočasnika sa svih smjerova Mediterana. Ovaj rad prikazuje hodočašća i hodočasnike koji su s hrvatske obale putovali u Loreto i Asiz u 18. stoljeću. Na temelju 16 000 dokumenata Hrvatskih pomorskih regesta 18. stoljeća (I. – III. sv.), pronađena su 303 hodočašća prema Loretu i Asizu koja svjedoče o 2513 hodočasnika koji su, ponajviše u velikim i organiziranim grupama do čak 80 ljudi, putovali s istočne obale Jadrana – sa sjevera iz Umaga pa sve do juga iz Boke kotorske – prema tim starim i hrvatskim vjernicima dobro poznatim svetištima. Hrvatska pomorska hodočašća pokazuju, dakle, neosporne mediteranske korijene i nevjerojatan kontinuitet od više desetaka tisuća godina.
Kroz cijeli Novi zavjet nalazimo poticaje da oponašamo ili slijedimo primjer Krista, Pavla, pa čak i nekih drugih pobožnih ljudi. U Poslanici Filipljanima nalazimo taj poticaj da oponašamo, pripojen ...Pavlovoj teologiji progresivnog posvećenja. Posvećenje je u Filipljanima prikazano kao suobličavanje Kristu kroz spoznaju Njega, koja dolazi kroz trojni način Božje riječi (apostolskog učenja), unutarnjeg djelovanja Božjega Duha i oponašanja Krista, apostola Pavla i drugih pobožnih primjera. Pokušat ćemo oblikovati biblijsku teologiju posvećenja kroz oponašanje, ograničeni u svojoj analizi na Poslanicu Filipljanima. Prvi dio ovoga članka osvrće se na učenje o posvećenju u Filipljanima, s naglaskom na odlomke gdje Pavao izravno postavlja to pitanje: Filipljanima 1,9-11. 27-29; 2,12-16; 3,1-15. Drugi nas dio članka uvodi u biblijsko učenje o oponašanju, a zatim se osvrće na silaznu spiralu oponašanja: oponašanje Krista (Fil 2,5), oponašanje Pavla (Fil 3.17a; 4,9) i oponašanje Pavlovih vjernih oponašatelja (Fil 3,17b). U zaključku ćemo vidjeti da su oponašanje Krista i Njegovih vjernih oponašatelja sredstvo progresivnog posvećenja, sredstvo koje je i važno i često zanemareno, kako od onih koji bi trebali služiti kao primarni primjeri pobožnosti (duhovni vođe) tako i od onih koji bi se trebali učiti oponašanju.
Throughout the New Testament, we find exhortations to imitate or follow in the
steps of Christ, Paul and even some other godly people. In the Epistle to the Philippians, we find this exhortation to imitate incorporated into a Pauline theology
of progressive sanctification. Sanctification in Philippians is portrayed as a conforming
to Christ through the knowledge of Him, which comes through tripartite
means of the Word of God (the Apostolic teaching), the internal work of God’s
Spirit and the imitation of Christ, the Apostle Paul and other godly examples. We
will aim at forming a biblical theology of sanctification through imitation restricted
in our analysis to the Epistle of Philippians. First part of the article reviews
the teaching of sanctification in Philippians, with an emphasis on passages where
Paul directly addresses this issue: Philippians 1:9-11, 27-29; 2:12-16; 3:1-15. Second
part of the article introduces us to biblical teaching on imitation, and then
it reviews a downward spiral of imitation: imitating Christ (Phil. 2:5), imitating
Paul (Phil. 3:17a; 4:9) and imitating Paul’s faithful imitators (Phil. 3:17b). In the
conclusion, we will see that imitation of Christ and His faithful imitators is a means
of progressive sanctification that is both important and often neglected, both
by those who should serve as primary examples of godliness (spiritual leaders)
and those who need to learn by imitating
Unatoč savremenom shvatanju koncepta transgresije koji u postmoderno doba nerijetko ulazi u sfere simulakruma i mas-medijske realnosti, u ovom tekstu stavljen je fokus na filozofiju francuskog ...mislioca Georgesa Bataillea (1897.–1962.), kao relevantan teoretski okvir za razumijevanje transgresivnih, nasilnih i ritualističkih praksi radikalne umjetnosti performansa od 70-ih godina pa naovamo. Kroz teoretsko dekodiranje performansa Ritam 0 (Rhythm 0) Marine Abramović, nastoji se propitati na koji način Batailleova filozofija—sa posebnim naglaskom na pojmovima transgresije, komunikacije, žrtve, suverenosti, „unutrašnjeg iskustva“, metafizičke rane, erotizma i svetog—korespondira sa ekstremnim praksama i ritualističkim elementima nasilne umjetnosti performansa, a u širem kontekstu formiranja nove „estetike transgresije“ upisane u tijelo umjetnika kao društveni tekst, mjesto otpora, žrtveni mediji kanal za regeneriranje kolektivnog iskustva svetog.
Promišljanje o nadahnuću i istini Svetoga pisma neizostavna je tema u gotovo svakom razdoblju crkvenoga učiteljstva i teologije. Prvi dio članka tematizira narav nadahnuća i način na koji se ono ...tumači upozoravajući na njegovo šire poimanje u kasnijim crkvenim dokumentima: dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi Drugoga vatikanskoga sabora Dei Verbum te osobito u dokumentu Papinske biblijske komisije iz 2014. godine naslovljenom Istina i nadahnuće Svetoga pisma. Riječ koja dolazi od Boga i koja govori o Bogu da spasi svijet. Članak upozorava na važnost nadahnuća kao nosivoga pojma za razumijevanje svetoga teksta kao uistinu Božje riječi u ljudskim riječima. S tom stvarnošću neodvojivo je vezana istina Svetoga pisma. U drugome dijelu članak pojašnjava da je istina koju trebamo tražiti u Svetome pismu te zbog koje ono postoji ona istina koja je u njemu zapisana radi našega spasenja, čime se izriče pozitivan stav glede teme istine Svetoga pisma. Ta je istina sva sažeta i u punini izrečena u osobi Isusa Krista, Očeva objavitelja i Spasitelja čovječanstva. Nadahnuće se pokazuje ao prikladan put za priopćavanje upravo te istine.
Thinking about the inspiration and truth of Sacred Scripture
is an indispensable topic in almost every period of church teaching and
theology. The first part of the article discusses the nature of inspiration and
how it is interpreted, pointing to its broader understanding in later church
documents: the Dogmatic Constitution on Divine Revelation of the Second Vatican
Council, Dei Verbum, and
especially the 2014 document of the Pontifical Biblical Commission entitled The
Inspiration and Truth of Sacred Scripture. The Word That Comes from God and Speaks
of God for the Salvation of the World. The article points to the importance
of inspiration as a carrying term for understanding the sacred text as truly
the word of God in words of people. The truth of Sacred Scripture is
inextricably linked to this reality. In the second part, the article clarifies
that the truth we should seek in Scripture and for which it exists is the truth
written in it for our salvation, thereby expressing a positive view about the
topic of the truth of Scripture. The entirety of this truth is summarized and
fully uttered in the person of Jesus Christ, the Father’s revelator and Savior
of mankind. Inspiration proves to be a convenient avenue for communicating this
truth.
Cilj je članka upozoriti na temeljnu perspektivu čitanja Svetoga pisma, u kojoj se mogu ispravno razumjeti pojedini sveti tekstovi (prvi dio članka) i sveobuhvatnije tumačiti četiri marijanske dogme ...Crkve (drugi dio članka). U članku se osobito slijedi nauk II. vatikanskoga koncila te misli Josepha Ratzingera / Benedikta XVI., koji je dao vrlo važan doprinos glede cilja ovoga rada. Tim se putem dolazi do temeljnih rezultata istraživanja: svete tekstove valja tumačiti u svjetlu jedinstva i harmonije Pisma te polazeći od njegova središta – Isusa Krista. Najprikladniji metodički postupak za takvo tumačenje jest tzv. kanonska egzegeza, koja pojedini biblijski tekst čita u svjetlu cjeline Staroga i Novoga zavjeta. Tu bitnu ulogu imaju sveta predaja, analogija vjere i tipološke interpretacije. Time je otvorena i perspektiva za razumijevanje suglasja marijanskih dogmi s Božjom objavom. Stoga se u Pismu uočavaju slojevi biblijske tradicije koji predstavljaju uporište za mariologiju i marijanske dogme, a to su starozavjetna teologija žene i teologija Božjega naroda. Svi bitni elementi tih stvarnosti uosobljuju se u Mariji. Zato u Mariji Izrael, ali i Crkva postoje kao osoba, što je temeljna biblijsko-mariološka teza J. Ratzingera.
The aim of the article is to point out the basic perspective of reading the Sacred Scripture, where individual sacred texts (the first part of the article) can be correctly understood and the four Marian Church dogmas (the second part of the article) can be interpreted more comprehensively. The article specifically follows the teachings of the Second Vatican Council and the thoughts of Joseph Ratzinger / Benedict XVI, who made a very important contribution regarding the aim of this work. In this way, the basic results of the research come to light: the sacred texts have to be interpreted in the light of the unity and harmony of Scripture and proceeding from its center – Jesus Christ. The most appropriate methodological procedure for such an interpretation is the so-called canonical exegesis, which reads an individual Biblical text in the light of the whole of the Old and New Testaments. Sacred tradition, the analogy of faith and typological interpretations play an important role. This also opens the perspective for
understanding the concordance of Marian dogmas with God’s revelation. Therefore, the Scriptures reveal the layers of biblical tradition that are the stronghold of Mariology and Marian dogmas, namely the Old Testament theology of the woman and the theology of the people of God. All the essential elements of these realities are embodied in Mary. That is why in Mary Israel, but also the Church exist as a person, which is the fundamental biblical-Mariological thesis of J. Ratzinger.
The Bible, which is indisputable regarded as the inspired word of God, is written under the inspiration of the Holy Spirit. Man, as an earthen vessel, was used by the Holy Spirit to pen the ...revelation of God’s truth in Jesus Christ. The Holy Scriptures are “God breathed” words to the Church and are key in interpreting and fulfilling God’s telos for creation. This write-up wishes to emphasize and survey the critical role of the Holy Spirit in the Scriptures. Due to the inspiring role of the Spirit, the word of God is not a dead letter, rather a life-giving word that spills new life into the believer and the Church. Precisely this connection of Spirit and letter marks the Holy Scripture as living and active and conveys the desired transformative dimension for the individual believer and the faith community.
PDF
