Prosudbeno vjerovanje Potrč, Matjaž
Filozofska istraživanja,
03/2019, Letnik:
39, Številka:
1
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Što je vjerovanje? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, pokušat će se rekonstruirati oblikovanje-vjerovanja. Ono otkriva isprepletenost dviju dimenzija, a na gornjem se kraju nalazi istina kao ...objektivni teleološki cilj oblikovanja-vjerovanja. Ovaj cilj temelji se na gnijezdnoj hijerarhiji uzajamno podržanih podciljeva: objektivnih dokaza, transglobalne pouzdanosti, nečijeg doksastičkog senzibiliteta i nečega što je sve-u ultima facie doksastički privid. Donji kraj hijerarhije subjektivan je i deontičan, dok se u sredini miješaju teleološki i deontički elementi. Vanjski ili opisni sastojci za oblikovanje-vjerovanja postaju disciplinirani kroz ne-instrumentalnu teleologiju i deontologiju. Teleologija-deontologija koja se isprepliće u oblikovanju-vjerovanja otkriva da vjerovanje dijeli nekoliko značajki s valjanim sudom: s fenomenološkom osnovom, predanošću, senzibilitetom i odgovornošću. Ispreplitanje teleologije-deontologije također karakterizira i kvazi-agresivni prikaz intencionalnosti. Vjerovanje, poput onoga koje se pretežno pojavljuje u epistemologiji i etici, osigurava reduciranu verziju pravog suda, tako da je u stanju udovoljiti eksternalističkom i deskriptivističkom programu, uklanjajući teleologiju-deontologiju. Perspektiva prosudbenog vjerovanja oživljava se jednom kada epistemologija vrline i etika vrline dobiju svoju podršku kroz nečiji karakter.
What is a belief? To answer this question, the reconstruction of belief-formation is attempted. It reveals the intertwining of two dimensions. At the upper end, there is the truth as the objective teleological goal of belief-formation. This goal is based upon a nested hierarchy of mutually supported sub-goals: objective evidence, transglobal reliability, one’s doxastic sensibility, and one’s all-in ultima facie doxastic seeming. The lower end of the hierarchy is subjective and deontic, whereas, in the middle, teleological and deontic
elements intermingle. Belief-formation external or descriptive ingredients get disciplined through non-instrumental teleology and deontics. Teleology-deontics intertwining in belief-formation reveals that a belief shares several characteristics with genuine judgment: phenomenological basis, commitment, sensibility and responsibility. Teleology-deontics intertwining also characterises quasi-agentive account of intentionality. Belief, such as it is predominantly forthcoming in epistemology and ethics, provides a reduced version of the genuine judgment, so that it can comply with externalist and descriptivist agenda, doing away with teleology-deontics intertwining. Judgmental belief perspective is revived once as virtue epistemology, and virtue ethics obtain their support through one’s character
The paper explores Alasdair MacIntyre’s political philosophy vis-à-vis his critique of the Enlightenment project and of modernity. MacIntyre’s political thought in the Anglo-American academic world ...is often reduced to his critique of the critique of the institution of modern nation state. The paper provides a critique of such reductionionist interpretation. It argues that MacIntyre’s critique of modern liberal democracy will not be properly understood without taking into account his conceptions of teleology and utopia.
Straipsnyje nagrinėjama Alasdairo MacIntyre’o politinė filosofija, pabrėžiant jos glaudų ryšį su MacIntyre’o filosofine modernybės ir Švietimo projekto kritika. MacIntyre’o politinė mintis anglų-amerikiečių akademinėje terpėje dažnai redukuojama į moderniosios nacionalistinës valstybės kritikos kritiką. Ši redukcionistinė interpretacija – kritikuojama. Teigiama, kad MacIntyre’o modernios liberalios demokratijos kritikos nesuprastume neatsižvelgdami į MacIntyre’o teleologijos ir utopijos sampratas.
U ovom radu autor će nastojati da istakne osnovne crte Monadologije Gotfrida Lajbnica Gottfried Leibniz i da ukaže na ključna mesta Lajbnicove filozofske misli unutar njegovog monadološkog sistema. ...Shodno razvoju novovekovne misli, povesnih okolnosti i promeni, naučne svesti nužno vrše uticaj na filozofski diskurs tadašnjeg vremena. Centralni predmet filozofskog interesa postaje natura, priroda poimana na specifično moderan način, na način njenog mehanicističkog delovanja. Oprečno tradicionalnom sholastičkom poimanju prirode kao božje kreacije, novovekovni mislioci prirodu shvataju autonomnije, ona biva riznica naučnog istraživanja. Sledstveno široj slici novovekovne misli, autor će biti u nastojanju da upravo Lajbnicovu filozofiju postavi kao vrhunski izraz novovekovnog filozofskog stvaralaštva. Kao što nam je poznato, od Loka John Locke do Hjuma David Hume vidimo istu misaonu nit poimanja prirode, koliko god njihove misaone pozicije bile različite, a u centru filozofskog polazišta vidimo eficijentni uzrok kao temelj uzročnosti na osnovu kojeg grade svoju filozofiju. Lajbnicova filozofija, kao najavljeni vrhunac novovekovne misli, u svoj filozofski sistem podjednako provlači i causa efficiens i causa finalis te tako formira jedan teleološki zasnovan svet. Lajbnicova filozofija, možemo reći ponajbolje izražena u Monadologiji, upravo pokazuje ponovni interes za telos i tako gradi jedan dovršeni filozofski projekat. Autor će, na osnovu svega rečenog, nastojati da izloži osnovne crte Lajbnicovog monadološkog sistema i pokušati ga predstaviti kao „najbolji od svih svetova” odnosno, kao najviše misaono dostignuće filozofije novog veka.
Poglavlje o teleologiji tumači se kao mjesto gdje se u prikazu eksplicitno pojavljuje prvi oblik »praktičkog silogizma«. Taj je oblik karakteriziran okolnošću da predstavlja dokidanje mehaničke ...nužnosti putem slobode koja odgovara proizvodnji artefakata unutar objektivne sfere. Tumačenje se zasniva na općem poimanju pojmovnog učenja po kojem je antinomija sloboda/nužnost sustavno središnja. Stoga se pokušava ocrtati osnovne linije ovog viđenja, a ujedno i raspravljati o specifičnostima »praktičkog silogizma« u poglavlju o teleologiji. Time bi se mogle rasvijetliti mogućnosti – kao i kritične nedostatnosti – ovog čisto instrumentalnog oblika pojmovne relacije s objektivnošću. Problem se u konačnici prosljeđuje na daljnju razinu učenja o pojmu.
U članku se ukratko razlažu glavne točke Ricoeurova promišljanja Freudove psihoanalize kao hermeneutičkog jezika (dakle, kao metode a ne doktrine) koji dovodi u pitanje utemeljenje ljudske svijesti. ...Hermeneutici sumnje Ricoeur suprotstavlja, kao dijalektički komplementarnu, hermeneutiku smisla, a upravo na prijeporu tih hermeneutika biva građen i narativni identitet. Iako se pišući o tom identitetu, Ricoeur nije izrijekom vraćao Freudu, upravo taj koncept postaje jednim od instrumenata psihoanalitičke prakse.
AKSIOLOŠKI I TELEOLOŠKI OKVIR PODUZETNIŠTVA Tkalec, Zdravko; Nikolić, Marina; Milojević, Dimitrije
Obrazovanje za poduzetništvo - E4E,
06/2017, Letnik:
7, Številka:
1
Web Resource
Odprti dostop
Aksiološki i teleološki okvir daje filozofiji poduzetništva relevantne odgovore na pitanja o pravim vrijednostima i njezinoj svrhovitosti. Poduzetništvo se preusko definira kao ekonomski proces ili ...kao proces stvaranja nečega od oskudnih resursa. Baza materijalnih rezultata, kao i aktivnih, procesnih efekata, leži upravo u pravilnom definiranju poduzetništva s aksiološkog i teleološkog aspekta. Kombiniranjem navedenih dvaju pristupa, stvaraju se temelji za spoznaju o poduzetništvu kao univerzalnoj društvenoj vrijednosti koja ima svoje ciljeve. Upravo se u segmentu (ne)pravilne spoznaje poduzetništva javljaju devijantna društvena ponašanja, misleći da je poduzetništvo izolirano, ekonomsko i procesno područje za koje nije potrebna dublja spoznaja i dalekosežna implikacija u sve društvene pore. Poduzetništvo, kao društvena vrijednost, čiji je cilj opći razvoj i blagostanje, započinje pravilnim definiranjem njegovih vrijednosti i svrhe. Drugi je korak, u snažnoj korelaciji s vrijednostima i svrhovitošću – odgoj za poduzetništvo. Kao osnovne vrijednosti mogli bismo navesti: društvenu i socijalnu odgovornost, odgovornost prema okolišu, znanje, samostalnost, opću odgovornost, identitet, pozitivne stavove, kulturu i druge. Osnovni je cilj, odnosno svrha, stvaranje sveopćih uvjeta za dostizanje vrijednosti. I odatle treba krenuti te mrežnom tehnikom deducirati vrijednosti prije svega u odgoj i obrazovanje i postepeno implementirati u sve društvene segmente i na kraju u samu ekonomiju. Rezultati navedene tehnologije djeluju i povratno, induktivno, tako da pozitivne vrijednosti evoluiraju te u takvom dijalektičkom odnosu „stvaraju“ bolje društvo, bolje poduzetništvo. Tako se dugoročno stvara pozitivno okružje bazirano na pravim, ljudskim vrijednostima, a bez ekscesnih poduzetničkih aktivnosti.
Rasprava je posvećena odgoju kao pedagogijsko-vrijednosnom
fenomenu. Autor se suprotstavlja jednostranom intelektualističkom, didaktičko- materijalističkom i scijentističkom svođenju vrlo složenog, ...slojevitog procesa odgajanja i čovjekova oplemenjivanja na puko stjecanje znanja, umijeća i navika, na faktografiju i obrazovanje. Time se ignorira i posve zapostavlja etičko-vrijednosna sastavnica života i izgrađivanje ljudskih odlika po kojima biološki dani pojedinac i postaje uljuđenim ljudskim bićem. Rasprava ima četiri glavna strukturna dijela. U prvom autor razmatra općeljudsko
povijesno i individualno značenje odgajanja i zaključuje da je odgoj
temelj na komu sve počiva, jer bez njega ne bi bilo ni čovjeka ni ljudske zajednice. U drugom se pedagogija promatra u vrijednosnom ozračju, izdvajaju se pedagogijska teleologija i aksiologija kao posebno značajne discipline, jer bez njihova određenja smisla, svrhe i odgojnih vrijednosti nije moguće svrhovito iučinkovito odgajanje. Treći dio je posvećen hrvatskoj pedagogijsko-vrijednosnoj
baštini i glavnim predstavnicima takve usmjerbe između dva svjetska rata. U četvrtom autor traži reafirmaciju naznačene baštine i povratak zanemarenim pedagogijskim stečevinama i vrjednotama kao bitnom sastavnom dijelu svekolike hrvatske duhovne obnove, moralne i odgojne preobrazbe.
Kantova je teleološka teorija, izložena u drugom dijelu Kritike moći suđenja, nezasluženo dobila slabu recepciju. Jedna je od mogućih plodnih valorizacija te teorije pokušaj njene bioetičke ...interpretacije. Kantov »produljeni argument«, koji ga od unutarnje svrhovitosti organizama vodi do prirode kao sustava svrha te naposljetku do posljednje i njoj odgovarajuće krajnje svrhe tog sustava, postavlja plodan teren za uspostavljanje važnih bioetičkih poruka vezanih uz ekologiju, i to barem kroz dva momenta. (1) Ljudi moralne svrhe mogu postizati isključivo unutar prirode te samo s obzirom na moralne svrhe tu istu prirodu jedino i koristiti kao sredstvo. (2) Priroda je toliko isprepleten i povezan sustav da čovjek ne smije umišljati mogućnost zahvaćanja svih posljedica koje njegov čin može prouzročiti, a kamoli sposobnost kontroliranja tih posljedica, nego mora biti što umjereniji u svim intervencijama u okoliš. Ove nam poruke pružaju značajan doprinos u gradnji orijentacijskog okvira za pristupanje okolišu.
Polazeći od situacije u kojoj se sve više uviđa da bismo morali mijenjati naš odnos prema prirodi, može biti značajno postaviti pitanje – može li Whiteheadova filozofija prirode, koja predstavlja ...jedan izuzetan i izniman misaoni sustav, cjelovitu teoriju prirode, pomoći u nastojanju da se ponovno zadobije pojam prirode u mišljenju? U tome smislu, ovdje se u najopćenitijim naznakama razmatraju neki temeljni pojmovi i karakteristike Whiteheadove filozofije prirode.
Ključni pojmovi Whiteheadove filozofije prirode su: ‘proces’, ‘organizam’ i ‘aktualni entitet’. Stvarnost je proces koji istovremeno predstavlja i subjekt kao koordinirajući princip jedinstva. Proces se sastoji od događaja koji se nalaze u dinamičkom međuodnosu. U prvom planu ove teorije prirode koja, drugačije i od Aristotela ali i od Descartesa, ‘prirodno’ misli u njegovoj organizmičkoj kvaliteti, nalazi se vrijeme a ne supstancija. Whiteheadova filozofija prirode, kao empirijsko-pragmatična metafizika, polazi od kauzaliteta i teleologije kao dva različita aspekta jedinstvenog procesa. U prirodi je na djelu komplementarni odnos kauzaliteta i teleologije, determinizma i slobode. Aktualni entiteti posjeduju svoju unutarnju, teleološku dinamiku koja je ograničena kroz njihovu relaciju s ukupnim Univerzumom.
U kategorijalnom pojmu ‘aktualni entitet’ Whiteheadova filozofija nudi koncept za formuliranje jedinstva između fizičkih i psihičkih fenomena stvarnosti. Priroda i duh, tijelo i svijest, fizičko i psihičko, ne nalaze se u odnosu dihotomije. Ljudski i ne-ljudski život ne dijeli nikakva apsolutna granica. U metafizičkom i kozmološkom pogledu, Whiteheadova filozofija prirode, u svom nastojanju da se osigura kozmičko jedinstvo prostorne i vremenske dimenzije svijeta, prirode i povijesti, duha i materije, koncipirana je panteistički.
U prilogu se diskutira jedan od kasnijih tekstova Jacquesa Derride. Tekst dopušta interpretirati Derridu kao mislioca uznapredovale moderne. Sistematski je moguće modernu čitati kroz figuru ...prevladavanja, koja se može razumjeti u smislu napretka kao i restauracije. Derridino pitanje glasi: kako se može očuvati potencijal slobode prevladavanja, a da se ne podlegne teleologiji koja leži u njemu? Odgovor se nadaje u pojmu budućnosti, koja se kao ono jednostavno neovladljivo ne može više situirati ni u jednoj povijesti. No, propada Derridin pokušaj da tu neovladljivu budućnost normativno ispuni u osloncu na Kantovu praktičku filozofiju i legitimira je kao formu uma. Pojam ostaje prazan, kako se može pokazati u razgraničenju spram Nietzschea. U Nietzscheovu pojmu nadčovjeka nabacuje se moderna kao budućnost, koja je oslobađa prisile povijesti. Nietzsche reflektira figuru prevladavanja, a da je ne osiromašuje poput Derride.
PDF
