U sedam komplementarnih točaka u članku se verificiraju aktualne promjene u znanstveno-nastavnoj teološkoj grani religijske pedagogije i katehetike. Tragom relevantnih pitanja promišlja se spomenuta ...struka u okviru studija na crkvenim visokim učilištima. Prvo se ističe promjena u pristupu ovoj struci; promijenjeni pristup uvjetovan je promijenjenom koncepcijom kateheze koja nastaje iz zaokreta od katekizma katehezi. U tom okviru traži se odgovor na pitanje: kako se (danas) postaje kršćanin? Promišljajući to pitanje u suvremenim promijenjenim prilikama, u cjelini posluživanja Riječi (Dj 6,4), autor se najprije osvrće na evangelizaciju koja je neodvojiva od kateheze, kao njezina bitna dimenzija. U tom smislu kateheza s evangelizacijskom dimenzijom u osvješćivanju Crkve postaje njezino prvotno poslanje, koje se u sustavnom znanstvenom promišljanju može iskazati kao spektar zadataka suvremenoga katehetskog istraživanja. Jedna od najrelevantnijih verificiranih promjena koja se u članku ističe, odnosi se na distinkciju kateheze kao prakse i katehetike kao znanstvene refleksije nad praksom; u tom smislu kateheza uvijek prethodi katehetici, koja ju svojim istraživanjem znanstveno promišlja. S tim zadatkom, u teološkoj i pedagoškoj disciplini s integrativnom metodom, profilirao se suvremeni epistemološki status religijske pedagogije i katehetike kao sveučilišne teološke grane/struke. U članku se također obrazlaže pitanje neprihvatljivosti (stanovite) suvremene tendencije, da se religijska pedagogija distancira od teologije; neprihvatljivost te tendencije proizlazi također iz promišljanja religijskopedagoškog i katehetskog terminološkog sustava kojemu bi, prema zaključku članka, hrvatski katehetičari trebali posvetiti veću pozornost.
U ovom radu autor istražuje pojam recepcije , njegovo
pojavljivanje u teologiji u kontekstu promišljanja o II. vatikanskom
saboru te razvitak teologije recepcije u posaborskom vremenu.
Sabor se ...shvaća k ao događaj, k ao nove Duhove. Može ga se
cjelovito tumačiti samo u svjetlu nakana i ciljeva koje je postavio
papa Ivan XXIII. Recepcija II. vatikanskog sabora, koja se oslanja
na komunionalnu viziju Crkve, označava slojevit polagan proces
usvajanja saborskog nauka i njegova ostvarenja u praksi u svim
područjima crkvenog života. Ostvarenje recepcije, koje ovisi ne
samo o nutarnjoj dinamici rasta nego i o izvanjskim uzrocima,
izmiče egzaktnoj analizi. Recepcija se od početka odvija “različitim
oblicima i na različite načine” (UR 14), što se pokazuje u životu
mjesne Cr k ve, ovisno u nutar njoj dinamici vjere te životnim
prilikama i okruženju u kojem se ona nalazi. Stoga valja govoriti
o različitim stupnjevima ostvarenosti Sabora ne samo glede
pojedinih mjesnih Crkava već i u pogledu prihvaćenosti pojedinih
sadr žaja. Potpuna recepcija znači pr ihvaćanje ne samo slova
nego i duha Sabora, kad nauk Sabora prožme i obnovi sve vidove
crkvenog života.
Kako se danas može zamisliti plodonosan dijalog između kršćanske teologije i psihologije? Autor pokušava odgovoriti na to pitanje iz teološkoga motrišta. Povijest odnosa između teologije i ...psihologije vidi se unutar širega konteksta stoljetne rasprave o odnosima između vjere i znanosti, o načinu znanstvene i teološke spoznaje.
Rad je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu članka autor predstavlja dva načelno različita oblika ili modela (mogućnosti) odnosa između teologije i psihologije, a to su: model isključivosti i model poistovjećivanja.
U drugom dijelu rada dijalogu teologije i psihologije pristupa se iz perspektive integralne antropologije, u kojoj se čovjek promatra kao tjelesno-psihičko-društveno-duhovno biće. Teološka antropologija, za razliku od filozofijske, medicinske, psihologijske ili biologijske antropologije, bavi se definitivnim osmišljavanjem čovjeka.
U završnom dijelu članka autor nabraja neke izazove interdisciplinarnoga dijaloga teologije i psihologije za pastoralni rad, gdje svaka od dviju disciplina unosi u međusobnu razmjenu svoju vlastitu praksu – dušobrižništvo, odnosno psihoterapiju.
U prilogu je riječ o Međureligijskoj molitvi kao jednoj od bitnih dimenzija dijaloškog suočavanja katolika s pripadnicima drugih religija. Teologija međureligijske molitve predstavlja jedan segment ...teologije religija te stoga u mnogo čemu dijeli i njezino biti 'in fieri'. Pokušavajući ponuditi nekoliko intuicija korisnih za oblikovanje jedne sustavnije i kompletnije teologije međureligijske molitve, autor ponajprije kritički sabire uvide u teološko utemeljenje i značenje međureligijske molitve do kojih se došlo u kontekstu molitvenih skupova Asiz I i II te na teološkim skupovima u Bangalore i Bose, održanih na temu međureligijske molitve. U drugom dijelu, polazeći od implikacija kako same dijaloške prakse tako i od nekih dosadašnjih teoloških interpretacija međureligijske molitve autor formulira na sustavno-teološkoj razini neke od temeljnih odrednica jednog mogućeg trinitarno strukturiranog inkluzivnog modela otvorenog tipa. Riječ je o kategorijama kao što su: (1) »imanentna trinitarna logika (Od Oca po Riječi/Sinu u Duhu)« koja trajno karakterizira Božje djelovanje na izgradnji Kraljevstva Božjeg prije i poslije utjelovljenja; (2) »kristovske vrijednosti (christic values)« nazočne u religijama i shvaćene kao raznovrsni oblici agapične transformacije proizišli iz više ili manje posviještenog dijaloga Trojedinog Boga i ljudi, a po uzoru na događaj Isusa Krista kao vrhovnu paradigmu Kraljevstva ali i kao trajno djelotvorni i nenadmašivi oblik Božje brige i ljubavi za ljude; (3) trajna unutarpovijesna razlika između 'vanjske' i 'unutarnje perspektive' u kršćanskoj prosudbi religija koja je na neki način odraz napetosti između apofatičke i katafatičke dimenzije objave Misterija u povijesti. Pritom autor dolazi do zaključka kako inkluzivni trinitani model nosi sa sobom potrebu interpretacije međureligijskih odnosa uz pomoć kategorije 'služenja' ali i potrebu teološkog 'razlikovanja duhova' u susretu s pojedinačnim religijama kako bi se moglo doći do sigurnijih uvida glede dometa spasenjsko-posredničke uloge određene konkretne religije u povijesti spasenja.
Tekst je rasprava povijesno-teološke naravi u kojoj autorica razmatra Lutherova i anabaptistička shvaćanja krštenja, ne gubeći pritom iz vida širi kontekst teologije srednjeg vijeka, odnosno visoke i ...kasne skolastike.
Problematici autorica pristupa tako da sustavno izlaže, komparira te u svjetlu biblijske teologije propituje Lutherova, Zwinglijeva te anabaptistička shvaćanja sakramenata, a osobito sakramenta krsta. Autorica se pritom služi i izvornim tekstovima i sekundarnom literaturom o toj problematici. Premda je ovdje riječ prije svega o povijesno-teološkoj raspravi koja daje uvid u teološka pitanja srednjeg vijeka i reformacije, tekst je pisan u ekumenskom duhu te i završava ukazivanjem na dokument iz Lime.
U epigramskom ciklusu Sacra Kunić prati teološka zbivanja svoje epohe, ali ne zalazi u teološke finese. Pritom se služi profinjenim, po ukusu renesanse obrađenim latinskim jezikom. Sastavljajući ...sakralne epigrame on nastupa kao odgojitelj mladih ljudi. Po teološkoj i metafizičkoj dubini izdvaja se epigram »In Ponticum de Deo prima rerum causa« (»Protiv Pontika. o Bogu, prvom uzroku stvari«) u kojem je Kunić u pjesničkim slikama opisao dvije važne teme: čovjekovu neosjetljivost za pitanje o Bogu i uzlaz do Boga umovanjem.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain ...Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
