Utemeljenje transilvanijskih vojnokrajiških pukovnija nije bila samo vojna već i politička, ekonomska te do određene mjere i vjerska odluka koju je Bečki dvor donio potkraj dugog i skupog ...Sedmogodišnjeg rata (1756. – 1763.) i to pod specifičnim uvjetima i događajima koji su se događali u Transilvaniji. Ovo utemljenje vojnog sustava i pukovnija je vrlo vjerojatno glavni razlog zašto je carica Marija Terezija upamćena od strane nekoliko generacija stanovnika Transilvanije, a također ova caričina odluka pripada prema rumunjskoj historiografiji među najpoznatije i najhvaljenije poteze njezine vladavine. Sintetski pregled navedene teme u radu se temelji na relevantnim radovima rumunjske historiografije koju autor obilato upotpunjuje, obzirom na ograničenost šireg korištenja iste od strane povjesničara poradi jezika i slabe diseminacije, najrelevantnijim radovima međunarodne (uglavnom njemačke i austrijske) historiografije. U radu se nakon kratkog uvoda i osvrta na spomenute relevantne historiografske radove, prikazuje kronološkim slijedom razvoj preduvjeta i razloga za stvaranje transilvanijskih krajiških pukovnija s osvrtom na glavne korake tog procesa. Drugi dio rada donosi kratku analizu obostranih koristi i beneficija koje su, kako za Habsburšku Monarhiju i Bečki dvor tako i za lokalno stanovništvo Transilvanije, proizašle iz uspostave vojnokrajiških pukovnija. Dodatno, donosi se i prikaz poteškoća te otpora s kojima su se vlasti susretale prilikom utemeljenja navedenih pukovnija zajedno s osvrtom na kratkoročne i srednjoročne implikacije uspostave ove vojne organizacije na društvo.
Janko Bračika, feldwebel* avstro-ogrske vojske, se je boril v Galiciji, kjer so ga zajeli Rusi. Bil je v ujetništvu v Taškentu. Ko so novembra 1917 oblast prevzeli boljševiki in je Rusija izstopila ...iz vojne, je bil izpuščen. Domov se je vrnil še pred koncem vojne.*čin feldwebla naj bi odgovarjal činu narednika oz. vodnikaFotografijo je prispeval Janko Bračika.
Na fotografiji so vojaki med drugo svetovno vojno. Marko Bajuk (roj. 1913), iz Železnikov, stoji na sredi.Fotografijo je prispeval Franc Nemanič z Rakovca.
Primjena geomorfoloških istraživanja u vojnoj analizi reljefa, temeljena na GIS me¬todama prostorne analize, vezana je u prvom redu za vojno geografsku prosudbu prostora. Pri tom se podrazumijeva ...vrednovanje reljefa s obzirom na neposredni učinak, kako na premještanje snaga, manevar, preglednost, tako i na mogućnost zaštite i maskiranja. Pro¬vedena analiza vrednovanja zemljišta unutar dijela vojnog poligona «Slunj», uključila je definiranje boniteta kategorija reljefa s obzirom na mogućnost zaštite i prikrivanja u cilju uvrštavanja geomorfološke osnovice u standardnu vojnu proceduru OCOKA (Observation and fields of fires; Cover and concealment; Obstacles and movement; Key terrain; Avenus of approach). Definirani model prostorne analize terena uključio je pet parametara reljefa (vidljivost, konkavne elemente reljefa, ekspoziciju padina, gustoću ponikava i dolina unutar jedinične površine) koji u znatnoj mjeri utječu na mogućnost zaštite i prikrivanja. Morfo¬metrijski podaci uključeni u pojedine bonitetne kategorije određeni su temeljem analize digitalnog modela reljefa primjenom GIS alata i postavljenih morfometrijskih metoda istraživanja reljefa. Na temelju postavljenog modela izračunati su parametri i izrađena je karta potencijalne zaštite i prikrivenosti, unutar pilot područja vojnog poligona «Slunj».
The main contents of this theme are compentences of army ministers in the political system of the Kingdom of Serbia, the extent these compentences were exercised and results and consequences of such ...compentances. The army ministers’ other duties and activities which originated from the Serbian policy and new situations, their engagement on the realization of such situations as well as other political activities had to be presented, too. All government bodies of Serbia that were involved in complex joint ventures related to military policy are partially covered herein in order to fully understand the role of army ministers, the role not sufficiently researched in historiography. According to the rules army minister exercised military affairs in the king’s name, thus he was at the head of „supreme commanding and administrative military power of the country“ (army ministry), governed the army, ensured supplies for it and exercised command over it in the king’s name. However, the Constitution of Serbia comprised important democratic designations, that were realized in practice. Thus it prescribed that the army was governed by the state, especially by the legislative authorities and that particular very important military actions were to be taken after hearing or decision of the Ministerial Council, which was practically taking over growing executive power in both constitutional and unconstitutional way with strengthening of parliamentarism. Accordingly, the army minister was just one among other political bodies which defined and exercised state military affairs. Civil control of army minister and the army was exercised by the National Assembly, Ministry of Finance, Chief Control and Ministerial Council. The press, using liberty of that period, wrote about almost entire army life. As segments of military and political decisions and actions, like with all other armies, were secret, especially king’s ones, thematic contents had to be searched as deeply as possible, taking into consideration numerous, seemingly, insignificant details, and applying almost all elementary methods of research in additon to operational ones, out of which quantitative analysis of contents with extensive codex was mostly used, for the purpose of better understanding of actual interests and goals, making difference between fictitious and actual actions, etc. Presenting of results is done per problems - in chronological order, with foreign affairs presented first, as then the army was, primarily, means of defence from outside attackers and for acquiring foreign affairs goals of Serbia, in the first place to liberate and unite all Serbs. The research results of the role of army ministers in the foreing affairs were the main contents of the context for presenting their roles in internal and military affairs which were described in two basic sections (third and fourth). As the Serbs in Old Serbia and Maccedonia were suffering physical extermination, the state of Serbia started to support more directly a private initiative and helped the self-organized Serbs who were living there, by equipping them militarily, sending them volunteers, money and other material support, mainly arms and ammunition. The first official running these activities (Serbian chetnik actions) was the first Army Mininster after the May overtrow Jovan Atanacković, who was a carrier of secret state operations from the time of previous dinasty. Atanackovic, being the oldest military conspirator, had a significant role in both bringing King Petar to the throne and strengthening king’s position. In the following year, 1904 this activity was transferred to the Ministry of Foreign Affairs with further engagement of army ministers. Solving of conspiracy issues were immediately imposed on Serbia, due to international political pressures as well as internal reasons. Army ministers held on to the king’s attitude on this matter. At the beginning of the Customs War, Army Minister Vasilije Antonić, as a proxy of the Minister of Foreign Affairs, had an important role in alleviating and temporary cease of the war against Austria-Hungary. In Pašić’s governments from 1906 to 1908, Army Minister R. Putnik had a technical role in forcing a solution on cannon issue. During Annexation Crisis, Army Minister S. Stepanović warned the Government and the National Assembly that Serbia was not ready to efficiently resist Austria-Hungary. During 1909, Army Minister M. Živković initiated court and parlamentarian investigation regarding irregularities in military supplies from abroad. Army ministers did not have an extinguished role in concluding the Balkan Alliance of 1912, while when the war started actions of the King, Army Minister R. Bojović, Chairman of the Ministerial Council Pašić and others provided that the war developed successfully and in accordance with the international law. However, while liberated region represented occupied territory, where according to the international law the most highly ranked military commander was to command, the radical top officials were establishing their own power, even making abuses which they prescribed by a directive which was unknown and unconstitutional in historiography, the Directive on Regulation of Liberated Regions of 1912, which was to be countersigned by Army Minister R. Bojović. The said Army Minister rejected this and submitted his resignation. Another directive was issued by the Ministerial Council at the right time when the wars ended in 1913, but it had massive oversights. In the beginning of his mandate, M. Božanović, Army Minister of that time, was indulging the radical top official and was partially to blame for initial success of the Albanian Revolt, for which suppression he mostly put conspirators on the commanding positions of operational and tactical units. Božanović could not accept a low army budget (with no funds for military supplies, etc.), so he submitted his resignation. The new Army Minister D. Stefanović was granted somewhat larger credit, however budget funds for military supplies were ensured through a loan, and the radical top officials used to carry out purchase without supervision. Besides, radical majority in the National Assembly enabled radical government to establish a kind of majority dictatorship, thus pushing the King aside and unconstitutionally trying to put the army under its power. Opposition parties fiercly opposed to this as well as most officers led by Field Marshal Putnik, Chief of Main General Staff. The Russian Ambassador N. Hardig approached the King asking him to keep Pašić in the government to please Russia. During the researched period, Serbia experienced development in all fields regardless of weaknesses. Economic development enabled the army to equip with good arms and owing to other several decades long processes in both society and the army, the army became capable of winning significant victories in the Balkan Wars.
Osnovni sadržaji teme su nadležnosti ministara vojnih u političkom sistemu Kraljevine Srbije, u kojem obimu su ih izvršavali i kakvi su rezultati i posledice toga bili. Morale su se izneti i druge njihove obaveze i radnje koje su proistekle iz politike Srbije i novonastalih situacija, njihova angažovanja na realizaciji istih, kao i druge političke aktivnosti. Pri tome su delimično obuhvaćeni svi državni subjekti Srbije u složenim zajedničkim poduhvatima u vezi vojne politike, da bi se što potpunije sagledalala uloga ministara vojnih, koja u istoriografiji nije dovoljno istražena. Normativno je bilo predviđeno da ministar vojni u ime kralja izvršava vojnu politiku, te je bio na čelu "najviše upravne i administrativne vojne vlasti zemlje" (Ministarstva vojnog), rukovodio je vojskom i snabdevao je, i u ime kralja komandovao njom. Ali, u Ustavu Srbije bilo je bitnih demokratskih određenja, koja su se ostvarivala i u praksi, te je bilo predviđeno da vojskom upravlja država, posebno zakonodavna vlast, i da se pojedine bitne vojne radnje preduzimaju posle saslušanja ili odluke Ministarskog saveta, koji je u praksi, sa jačanjem parlamentarizma, preuzimao sve veću izvršnu vlast ustavno ili neustavno. Zato je ministar vojni bio samo jedan od političkih subjekata koji su definisali i izvršavali vojnu politiku države. Civilnu kontrolu ministra vojnog i vojske vršili su Narodna skupština, Ministarstvo finansija, Glavna kontrola i Ministarski savet. Štampa, koristeći se tadašnjom slobodom, pisala je o skoro celokupnom životu vojske. Kako su delovi vojnopolitičkih odluka i radnji, kao i kod svih vojski, bili tajni, posebno kraljevih, tematski sadržaji su morali biti što dublje proučavani, sa uzimanjem u obzir i brojnih, naizgled, sitnih detalja, i primeniti skoro sve osnovne metode istraživanja a od operativnih najviše kvantitativna analiza sadržaja sa opširnim kodeksom, da bi se što bolje saznali stvarni interesi i ciljevi, razlikovale fiktivne od stvarnih radnji i dr. Iznošenje rezultata istraživanja je problemsko – hronološki, s tim da je prvo izneta spoljna politika, jer je tada vojska bila, prvenstveno, sredstvo za odbranu od spoljnih napadača i za ostvarivanje spoljnopolitičkih ciljeva Srbije, na prvom mestu: oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Rezultati istraživanja uloge ministara vojnih u spoljnoj politici bili su glavni sadržaji konteksta za iznošenje njihovih uloga u unutrašnjoj i vojnoj politici, koje su date u dva osnovna poglavlja (trećem i četvrtom). Kako se srpskom narodu u Staroj Srbiji i Makedoniji dešavalo i fizičko istrebljenje, država Srbija je počela da direktnije pomaže privatnu inicijativu da se tamošnji samoorganizovani Srbi i vojno opremaju i pomažu slanjem dobrovoljaca, novčane i druge materijalne pomoći, uglavnom oružja i municije. Prvi rukovodilac te delatnosti (srpske četničke akcije) bio je prvi ministar vojni od vremena Majskog prevrata Jovan Atanacković, koji je bio i prenosilac tajnog državnog rada iz vremena prethodne dinastije. Atanacković, kao najstariji vojni
O prvoj bjelovarskoj bolnici Habek, Dubravko
Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru,
03/2016
9
Paper
Odprti dostop
U ovom medicinsko-povij esnom radu prikazat će se okolnosti, ustroj, funkcioniranje, fi nanciranje i rad prve bjelovarske bolnice tij ekom nekoliko razdoblja 1760. – 1845., kada je izgrađena nova ...zgrada brigadne bolnice Varaždinske Vojne granice koja postoji i danas i koja je dio bjelovarske opće bolnice. Prema dobivenim spoznajama otkrivenim tij ekom višegodišnjih istraživanja i obranjenim u doktorskoj disertacij i, prva je bjelovarska bolnica bila vojna bolnica, pukovnij ska, odnosno garnizonska, podignuta nakon osnivanja grada Bjelovara, a ne kako se dosad u literaturnim podatcima smatralo da je osnovana 1845. godine. Bolnica je bila u vlasništvu Đurđevačke pukovnij e, jedne od dvij u pukovnij a u gradu, i do razvojačenja Vojne granice i prelaska na građansku vlast djelovala je na četiri lokacij e u gradu od kojih je ostala samo potonja iz 1845. godine. U njoj su ordinirali ranarnici-kirurzi uz pomoć bolničara, a zapovjednik bolnice bio je sanitetski kapetan – pukovnij ski lij ečnik Đurđevačke pukovnij e. Bolnica je isprva bila vojna, no kako je grad Bjelovar ubrzo postao komunitetsko središte Varaždinskoga generalata, bolnica je postala vojna i gradska, odnosno komunitetska, pa je u njezinu fi nanciranju sudjelovala vojna i građanska vlast. Tako su se u bolnici lij ečili vojnici i njihove obitelji te građani Bjelovara i okolnih satnij skih mjesta čitavoga Varaždinskoga generalata. Prema Maticama umrlih bjelovarske Župe sv. Terezij e Avilske, razvidan je pomor u bolnici i uzroci smrti od prvih desetljeća 19. stoljeća. Najčešći pomor uzrokovale su tada neizlječive zarazne bolesti poput tuberkuloze te razne infekcij e (upala pluća, mozga). Prva je bolnica bila početak neprekidnog 250-godišnjeg organiziranog zdravstva u bjelovarskoj regij i sve do današnjih dana.
Do prvih dodira lokalnog stanovništva s njemačkim jezikom, društvom i kulturom
dolazi u Varaždinu već u srednjem vijeku zbog naseljavanja kraljevskih gostiju tzv. hospitesa,
uglavnom iz njemačkog ...govornog područja. Daljnje naseljavanje Nijemaca, a time
i preuzimanje njihova jezika i društveno-kulturoloških civilizacijskih stečevina, nastupa
za vrijeme formiranja Vojne krajine. Vojnički i politički položaj za vrijeme Vojne krajine
značio je za Varaždin prolaz njemačke i austrijske vojske, kao i doseljavanje njihovih
oficira i administrativnih činovnika koji vode glavnu riječ u gradu i često zagorčavaju
život lokalnom stanovništvu. U XIX. st. u Varaždinu se svi ugledniji građani, činovnici
i aristokrati uglavnom služe njemačkim jezikom. U sklopu Habsburške Monarhije veze
između Varaždinaca i Nijemaca se intenziviraju, dok u vremenu germanizacije i Bachova
apsolutizma, Varaždin postaje pravi njemački grad u kojem se svi građani služe
njemačkim kao službenim jezikom. Tek početkom I. svjetskog rata građani Varaždina
više ne nalaze uzor u svemu što dolazi iz njemačkog govornog područja te se bilježi
negativni trend opadanja broja stanovnika koji znaju i uče njemački jezik.
PDF
