Cilj je istraživanja bio ispitati znanje srednjoškolskih nastavnika o homoseksualnoj orijentaciji te istražiti u kakvome su odnosu znanje, samoefikasnost u radu s homoseksualnim učenicima i čestina ...uključivanja u podržavajuća ponašanja. Ispitivanje je provedeno online, a sudjelovalo je 267 srednjoškolskih nastavnika. Korištene su Skala znanja o homoseksualnoj orijentaciji, Skala samoefikasnosti u radu s homoseksualnim učenicima i Skala podržavajućih ponašanja prema učenicima homoseksualne orijentacije. Rezultati pokazuju da nastavnici imaju umjereno znanje o homoseksualnoj orijentaciji te vrlo često odabiru odgovor Ne znam. Rijetko se uključuju u podržavajuća ponašanja prema homoseksualnim učenicima, a njihov je osjećaj samoefikasnosti u radu s njima umjeren. Pritom osjećaju viši stupanj sigurnosti u mogućnost nošenja sa situacijama nasilja na osnovi seksualne orijentacije nego u mogućnost poučavanja učenika o temi homoseksualnosti. Znanje i samoefikasnost u nošenju s nasiljem na osnovi seksualne orijentacije i samoefikasnost u poučavanju o homoseksualnoj orijentaciji značajno predviđaju čestinu uključivanja u podržavajuća ponašanja. Što nastavnici imaju veće znanje o homoseksualnosti, to se češće uključuju u podržavajuća ponašanja, a ta je veza posredovana većom samoefikasnošću u poučavanju o homoseksualnim temama, no ne i većom samoefikasnošću u nošenju s nasiljem. Takvi rezultati ukazuju na važnu ulogu znanja i samoefikasnosti u čestini uključivanja u podržavajuća ponašanja za homoseksualne učenike koji su tijekom srednje škole u vrlo ranjivoj fazi i potrebna im je socijalna podrška.
Matematika je jedno od ključnih obrazovnih područja, a stjecanje matematičkih kompetencija ima dalekosežne učinke na akademski i profesionalni razvoj pojedinaca. Osnovni su aspekti matematičkih ...kompetencija konceptualno znanje, koje predstavlja razumijevanje pojmova, i proceduralno znanje, koje se odnosi na primjenu postupaka s ciljem rješavanja zadataka. Obje su vrste znanja važne za razvoj adaptivne stručnosti i uspjeh u matematici. Kako bi se kroz obrazovni proces potaknulo stjecanje konceptualnog i proceduralnog znanja, korisno je načine poučavanja oblikovati u skladu s pristupima koji su se pokazali učinkovitima u istraživanjima i praksi. Stoga je jedan cilj ovoga rada bio prikazati osnovne teorijske okvire o poučavanju matematike tijekom 20. stoljeća, kao i dva recentna pristupa koja su proizašla iz trenutno dominantnoga teorijskog okvira, konstruktivizma - korištenje usporedbi i produktivna pogreška. Kod usporedbe učenici jedan postupak rješavanja zadataka uspoređuju s novim postupkom, a kroz tu usporedbu mogu uočiti ključna obilježja postupaka koja ih ujedno i razlikuju. U odnosu na sekvencijalni način prikazivanja postupaka korištenje se usporedbi pokazuje djelotvornijim za stjecanje proceduralnog znanja i fleksibilnosti te konceptualnog znanja. Produktivna se pogreška temelji na integraciji metoda vođenog otkrivanja i izravnog poučavanja te se provodi u dvije faze: 1) učenici samostalno ili u grupi otkrivaju rješenja zadataka; 2) kroz poučavanje od strane učitelja uspoređuju svoja rješenja s točnim rješenjima, što dovodi do otkrivanja i ispravljanja negativnog znanja te razumijevanja osnovnih pojmova u određenom gradivu. Usprkos pozitivnim učincima ovom su pristupu upućene kritike, o kojima se govori u ovome radu. Na temelju je prikazanih informacija drugi cilj rada bio odrediti smjernice za praksu i buduća istraživanja kako bi se povećao broj učenika s razvijenim matematičkim kompetencijama koje su važne za uključivanje učenika u globalno sve traženija STEM zanimanja.
Kritičko mišljenje značajno je za svakog pojedinca i za društvo u cjelini: u kontekstu stjecanja znanja, u okvirima služenja stečenim znanjima i u vidu očuvanja mentalnog zdravlja. Time postaje ...razvidno da je pitanje kritičkog mišljenja složeno te da ga treba promotriti višedimenzionalno i interdisciplinarno. Stoga, ovo istraživanje (1) utvrđuje temeljna obilježja kritičkog mišljenja, odnosno govori o naravi kritičkog mišljenja. Zatim, (2) sagledava mogućnosti ili tzv. »strategije razvoja kritičkog mišljenja«, te razmatra (3) razvoj kritičkog mišljenja u kontekstu realnih aspekata čovjekova razvoja. Cilj je ovoga istraživanja konceptualno pomoći razrješenju kontroverznih pitanja glede naravi kritičkog mišljenja i njegova razvoja, a poradi poboljšanja razine stjecanja i korištenja stečenih znanja i očuvanja mentalnog zdravlja pojedinca i zajednice.
Critical thinking is important for each individual and for society: in the context of gaining knowledge, using the obtained knowledge, and in the context of preserving mental health. This makes it clear that the issue of critical thinking is complex and should be viewed multi-dimensionally and interdisciplinary. Therefore, this research (1) establishes the fundamental characteristics of critical thinking, that is, it talks about the nature of critical thinking. Then, (2) it explores the possibilities or the so-called strategies for the development of critical thinking, and (3) looks at the development of critical thinking in relation to the real aspects of human development. The aim of this paper is to help conceptually resolve controversial issues that concern the nature of critical thinking and its development to, in the end, improve the level of asset and use of obtained knowledge, and to improve the preservation of the mental health of individuals and communities.
U ovom članku na temelju primarnih kvantitativnih i kvalitativnih podataka dobivenih
anketnim istraživanjem i strukturiranim dubinskim intervjuima u fokus-grupama te sekundarnih
statističkih podataka ...istražujemo namjere i motive mladih da migriraju iz Republike
Hrvatske. Teorijski pristup oslanja se na Parsonsov i Mertonov funkcionalizam, fenomenologijsku
sociologiju Shutza, Bergera i Luckmanna te Braudelovu koncepciju prostora u globalnom
kapitalističkom sistemu. Metodologija tumačenja podataka temelji se na Luhmannovoj
konstruktivističkoj epistemologiji kojoj je središnji postulat promatranje promatrača.
Rezultati pokazuju da ispitanici posjeduju snažno izraženo znanje o prostornim značajkama
svoje životne situacije. Odluka o migriranju je rezultat svjesne i racionalne odluke koja proistječe
iz dobre informiranosti o stanju u Hrvatskoj i zemljama u koje se želi migrirati. Na temelju
rezultata istraživanja može se zaključiti da:
1) Mladi mogućnost migriranja u neku od zemalja EU-a promatraju kao oblik unutarnje migracije.
2) Migriranju su skloniji mladi čiji su roditelji ili djedovi radili u inozemstvu.
3) Većina ispitanika nije sklona napuštanju Hrvatske.
4) Većina ispitanika nema namjeru trajnog ostanka u inozemstvu.
Ovaj članak želi pokazati kako su se sudionici u dijalogu Teetet složili da je znanje (ἐπιστήμη) ‘istinito mišljenje (sgr. δόξα) spojeno s objašnjenjem’ (λόγος) (201d), ali da nisu uspjeli ...protumačiti što je logos te da je taj pokušaj definiranja znanja završio nedorečeno, u aporiji. Pozivom na objašnjenje logosa u dijalogu Sofist (259e5) nalazi se razlog tog neuspjeha. Tu se kaže da logos, u mišljenju (διάνοια) o stvarima, »nastaje kroz međusobno prepletanje ideja« (συμπλοκὴ tῶn eἰdῶν). Zaključuje se da je i u stvarima takvo prepletanje mnoštva ideja i da se to prepletanje ili logos (um, duša u njima) ne može dokraja protumačiti. Zaključak je da se mišljenjem na temelju podataka sjetilnog iskustva ne dolazi do pravog znanja, koje čini spoznaja bivstva stvari. Pokazuje se da je jednako nedorečen ili aporičan ishod potrage za znanjem o čovjekovu životu i umiranju, o besmrtnoj duši, u dijalogu Fedon (usp. Fedon 107b). U članku se nadalje kaže da su za neku monoteističku teologiju Sokrat/Platonove ideje (εἴδη) Božje misli o stvarima. Povlači se usporedba s mislima (logosom) utkanim u proizvode namjernog ljudskog djelovanja, ali i s informacijama u genetičkim programima, u živoj prirodi, te sa strukturnim ‘suviškom’ nastalim u evoluciji ljudskog mozga, konkretno za sposobnosti religioznog iskustva. Zaključak je da sve znanosti dolaze samo do nekog znanja, ne i do pravog znanja, tj. do shvaćanja bivstva. Kršćanska teologija kao humanistička znanost u tome je u nekoj prednosti pred drugim znanostima samo time što ima Riječ objave, božanski Logos, Krista, pa može govoriti i o smislu stvari i čovjeka. Zato je tu i poseban osvrt na Simijinu primjedbu Sokratu (Fedon 85c-d) da bi se do pravog znanja možda lakše dolazilo uz pomoć ‘božanske riječi kakve’. A budući da teističkim evolucionistima u prihvaćanju Darwinove teorije, kad je riječ o postanku čovjeka, posebnu poteškoću čini antropološki supstancijski dualizam, za teologiju stvaranja predlaže se jedan oblik nereduktivnog fizikalizma.
What this article is to show is how the participants in dialogue Theaetetus agreed that knowledge (ἐπιστήμη) is ‘true opinion (doxa) coupled with explanation’ (logos) (201 d), but that they failed to interpret what a logos is, and the dialogue ended in aporia. The present author by reference to the explanation of the logos in the Sophist dialogue (259e5) finds the reason for this failure. He said that in the reflection (diάnoia) logos »arises through the intertwining of ideas« (συμπλοκὴ tῶn eἰdῶν) and concludes that in things there is an intertwining of many ideas and that this intertwining or logos the mind (soul) cannot fully interpret. Therefore, on the basis of sensory experience, one does not come to true knowledge, to the knowledge of essence of thing. It turns out that the outcome of the search for knowledge about human life and dying, about the immortal soul, in the dialogue Phaedo, ended equally vaguely or in aporia (cf. 107b). The article goes on to say that for some monotheistic theology, Socrates /Plato’s eide are God’s thoughts. A parallel is drawn with thoughts woven into the products of intentional human action, but also with information in genetic programs in living nature. The conclusion is that all sciences come only to some knowledge, not to real knowledge, an understanding of the essence of them. Christian theology as a humanistic science is only in some advantage over other sciences by having the Word of Revelation, the divine Logos, Christ, so it can also speak of the meaning of things and man. Thus, there is a special review of Simia’s remark to Socrates (Faedo85c-d) to make true knowledge perhaps by means of a secure conveyance afforded by some divine doctrine (divine logos). Since for a theistic evolutionist anthropological substance dualism presents a special difficulty, in theology of creation a form of nonreductive physicalism is proposed.
Cilj ovog istraživanja bio je da se utvrdi doprinos rolanja usvajanju osnova alpskog skijanja. Istraživanjem je obuhvaćeno 139 ispitanika, koji su bili podijeljeni u dvije grupe -kontrolnu i ...eksperimentalnu. Ispitanici eksperimentalne grupe (n=72) učestvovali su u školi vožnje rolera u trajanju od 10 dana, a ispitanici kontrolne grupe (n=67) za to vrijeme nisu bili uključeni u sportske ili rekreativne programe. Prije i nakon provođenja škole vožnje rolera, svi ispitanici su podvrgnuti testiranju pomoću šest elemenata tehnike alpskog skijanja. Eksperimentalna grupa ispitanika imala je značajno bolje rezultate u elementima tehnike alpskog skijanja (4,09 vs. 3,29; p=0.00). Rezultati ovog istraživanja ukazuju da vožnja rolera može pomoći boljem usvajanju znanja iz alpskog skijanja.
Suvremena teološka misao razmatra gotovo sva bitna
pitanja s gledišta ili barem pod utjecajem neke filozofijske perspektive nerijetko
fenomenološkog karaktera. U tom ozračju, pojavu liturgije u ...filozofijskome
mišljenju, ali i u filozofijski orijentiranoj teologiji, uvjetovao je 'fenomenološki
obrat' teologije. No posljednjih desetljeća bilježi se također i 'teološki
obrat' fenomenologije koja se sve snažnije povezuje uz izvorne modalitete
religioznoga života – Pismo i liturgiju. Filozofsko-teološki susret na području
liturgije i Pisma ukazuje na obnovljeni pristup 'samim stvarima' vjere koje
ponovno postaju izvor razumijevanja kršćanskoga religioznog života. U ovom radu
kritički analiziramo jedan takav primjer domišljanja liturgije kao mjesta 'dvostrukog
obrata'. Riječ je o projektu 'fenomenologiji
liturgije' francuskog filozofa i teologa Jean-Yvesa Lacostea. U obradi
fundamentalno-teoloških tema, on se vodi fenomenologijskim pristupom pitajući
se o antropološkoj poziciji i eshatološkom identitetu liturgijskog bivstvovanja
'pred Bogom koji dolazi'. Prvi dio ovoga rada obrađuje teorijska polazišta
Lacosteove 'fenomenologije liturgije', izdvajajući neke bitne odrednice koje
formiraju njegov specifični pristup liturgiji. Fenomenološka ontologija
prostora ('mjesto') i vremena ('interval'), u tome tematskom krugu, imaju ključnu
ulogu. Drugi dio propituje fenomenološki i antropologijski profil Lacosteove
fenomenologije liturgije koji se razvija polazeći od analitike iskustvenih
stanja bivanja coram Deo. U tom okviru, kritika čuvstvene svijesti i
kenotička izloženost subjekta, nalažu se kao dva stožerna teorijska trenutka
preko kojih Lacoste razlaže artikulaciju čovjekove humanosti u okrilju obrednoga
bogoslužja . Na koncu, autor ovoga članka vrjednuje cjelokupni Lacosteov teorijski sklop u
odnosu na suvremeno filozofsko-teološko mišljenje liturgije, te kritički propituje
pojedina ograničenja ovoga fenomenološkog nacrta.
Contemporary theological thought considers almost all important issues
from the point of view or at least under the influence of some philosophical
perspective, often of phenomenological character. In this sense, the emergence
of the liturgy in philosophical thought, but also in philosophically oriented
theology, was conditioned by the ‘phenomenological turn’ in theology. But in
recent decades, there has also been a 'theological turn' in phenomenology, which
is increasingly related to the original modalities of religious life -
Scripture and the liturgy. The philosophical-theological encounter in the
sphere of liturgy and Scripture points to a renewed approach to the ‘very
things’ of faith that are once again becoming a source of understanding of
Christian religious life. In this paper, we critically analyse one such example
of conceiving the liturgy as a place of ‘double turn’. It is about a project of
the 'phenomenology of the liturgy' by the French philosopher and theologian
Jean-Yves Lacoste. In treating the fundamental theological topics, he is guided
by a phenomenological approach, asking about the anthropological position and
eschatological identity of liturgical existence 'in the face of the appearing
God'. The first part of this paper deals
with the theoretical starting points of Lacoste's 'phenomenology of liturgy',
distinguishing some important determinants that form his specific approach to
liturgy. The phenomenological ontology of space (‘place’) and time
(‘interval’), in this thematic circle, play a key role. The second part
examines the phenomenological and anthropological profile of Lacoste's
phenomenology of liturgy, which is developing starting from the analytics of
the experiential states of being coram Deo. In this context, the criticism of
emotional consciousness and the kenotic exposure of the subject are imposed as
two pivotal theoretical moments through which Lacoste explains the articulation
of man’s humanity in the fold of ritual worship. Finally, the author of this
article evaluates the entire Lacoste’s theoretical structure in relation to
contemporary philosophical-theological judgment of the liturgy, and critically
examines certain limitations of this phenomenological draft.
Temeljni argument ovog rada izgrađen je na osnovi važnosti ublažavanja korištenja zapadnih kategorija morala kako ih se može naći u konceptu sebstva i personalizma pri apostrofiranju moralnih i ...praktičnih problema u nekim dijelovima Afrike; specifično u etničkim nigerijskim skupinama Igboa i Yorube. Sažeto, personalizam kao etička teorija promiče vrijednost i dostojanstvo ljudskog bića, što je čini atraktivnom teorijom morala koja se lako primjenjuje na općem planu problema morala. Međutim, s tim dolaze neke opasnosti jer je znanje o nekim moralnim problemima drugačije pojmljeno od različitih društava i kultura. Primjerice, afrička koncepcija ljudske osobe, kako je predstavljena u moralnom sistemu Yoruba i Igbo naroda, nema oštro kategoričko razlikovanje između transcendentnog, duhovnog i materijalnog, kako je to slučaj u koncepcijama Zapada koje naglašavaju materijalnu, funkcionalnu i tjelesnu dimenziju. Predstoji vidjeti da rasprava ovog tipa ima instrumentalnu važnost u pribavljanju vrijednosti i potrebnog okvira za ispitivanje bezbroj problema s kojima se susreće afrički kontinent.
Tema ovog rada je Ecov roman Otok prethodnoga dana koji u sebi, na vrlo specifičan način, tematizira dvije krize moderne (manirizam i postmodernu). Prva je vidljiva kroz razvoj same fabule romana – ...radnja je smještena u vrijeme prve velike naučne revolucije, a druga je vidljiva kroz književne postupke koji su rezultat obilježja postmodernog romana. Na taj način, Ecov hibridni roman, putem različitih tehnika i postupaka (autoreferencijalnost, ironija, tekstualne igre, mogući svjetovi) dekon- struira sliku moderne (jedinstveno shvaćanje historije, cjelovitosti svijeta, subjekta usredsređenog u sebe) na dva nivoa – sadržajnom (17. stoljeće) i formalnom (20. stoljeće).
Članek predstavlja rezultate raziskave, ki je analizirala odnos mladih do vseživljenjskega učenja. Študija je bila izvedena na vzorcu 100 hrvaških univerzitetnih študentov različnih programov ter 100 ...dijakov srednje šole iz Opatije. Cilj študije je bil pridobiti vpogled v znanje o vseživljenjskem učenju in v odnos udeležencev do njega ter hkrati preveriti, ali pri tem obstajajo razlike med dijaki in študenti. Pri pridobivanju podatkov sta bila uporabljena dva vprašalnika, eden za dijake in drugi za študente. Rezultati so pokazali, da študenti o vseživljenjskem učenju vedo več kot dijaki ter da pri večini udeležencev obstaja zanimanje za nadaljevanje učenja v prihodnosti. Medtem ko več kot polovica dijakov vseživljenjskega učenja ne doživlja kot nujnega, je večina študentov prepričana, da je pomembno za njihovo prihodnost. V zaključku članka so podana priporočila in nakazani možni praktični nastavki raziskave.
PDF
