Rad ispituje intertekstualne relacije između Bertoluccijeva filma Konformist i Platonove alegorije o spilji. Istaknut je značaj interpretacije za Platonovu alegoriju: ona je središnja i u tematici, i ...u obliku, i u načinu na koji se izlaže. Interpretacija svijeta neodvojiva je od interpretacije sebe. Koristeći elemente Platonove alegorije o spilji, Bertoluccijev film postaje interpretacija Platona. Istovremeno, u filmu se stvarnost interpretira Platonovim pojmovima i slikama. Preispituju se i pojmovi konformizma, spoznaje i oslobođenja.
This paper examines the intertextual relations between Bertolucci’s film The Conformist and Plato’s allegory of the cave. The importance of interpretation for the Plato’s allegory is emphasized: it is central in the thematic, in its form, and in the way it is communicated. The interpretation of the world is inseparable from self-interpretation. By using elements from Plato’s allegory of the cave, Bertolucci’s film becomes the interpretation of Plato. At the same time, the reality of the film is interpreted in Plato’s terms and images. The concepts of conformism, knowledge and liberation are explored.
U hipermedijskom društvu najprepoznatljiviji medij je - tehnologija. Nove tehnologije i nepovratna digitalizacija društva dovode do sve veće posredovanosti unutar svih društvenih odnosa. U kulturi ...stvarne virtualnosti upravo je tehnologija omogućila postojanje virtualnih učionica (ili učionica bez zidova kako primjećuje Giddens), isposredovanost u prijenosu znanja tehnologijom, digitalne platforme kao mjesto susretanja, napokon, i postojanje elektronskih univerziteta. Inovativne tehnologije već su uvelike utjecale i na obrazovne procese, što govori o jednom drugačijem iskušavanju prijenosa znanja i samog obrazovanja. Obrazovanje je djelovanje, proces i rezultat; pa se postavlja pitanje koje promjene unose nove tehnologije koje odnose neposrednost, u situaciji kada je online komunikacija, posredovana komunikacija - jedina komunikacija. Prve konture ovoga teksta i poticaj za promisljanje dao je esej Giorgija Agambena Rekvijem za studente (2020) koji se pojavio u jeku pandemije, opominjući tekst koji ukazuje na neke nove procese ne samo u obrazovanju, nego u ukupnom društvu našeg doba.
The most recognizable media in hypermedia society is – technology. New technologies and irreversible digitalization of society lead to greater mediation within all social relations. In culture of real virtuality it is technology that made possible the existence of virtual classrooms (or classrooms without walls, as Giddens notices), intermediation through technology in knowledge transfer, digital platforms as meeting points, and finally, existence of electronic universities. Innovative technologies have already immensely influenced education processes, which imply different trials of knowledge transfer and the education itself. Education is action, process and result; a question therefore arises about types of changes brought by new technologies that take away directness, in the situation where online communication, which is mediated communication, is the only choice. First contours of this paper and impulses for the reflection were drawn from essay of Giorgio Agamben Requiem for the Students (2020) that appeared in the peak of pandemic, a warning text pointing out some new processes not only in education, but in the whole society of our time.
Cilj istraživanja: Ispitati informiranost studenata fakulteta sastavnica Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera (JJS) u Osijeku o opt-out zakonu o doniranju organa nakon moždane smrti koji je ...trenutačno važeći u Hrvatskoj. Ispitanici i postupci: U presječnom istraživanju provedenom od 2. do 19. veljače 2023. sudjelovalo je 1.105 studenata Sveučilišta JJS u Osijeku. Podatci su prikupljeni pomoću online upitnika koji su sastavili autori, „snowball“ metodom. Statistički su obrađeni χ2 testom, uz statističku značajnost P < 0,05. Rezultati: Medijan dobi bio je 22 (interkvartilni raspon 21 – 23) godine. 71,6% bilo je ženskog spola. 22,5% studenata mislilo je da zna važeći zakon u Hrvatskoj o doniranju organa nakon moždane smrti, dok je 21% znalo objašnjenje toga zakona.
Objašnjenje moždane smrti znalo ih je 78,3%, stav Katoličke crkve o transplantaciji organa 31%, da je u Hrvatskoj zabranjeno doniranje organa radi stjecanja materijalne koristi 48,9%, a 30,5% da je Hrvatska u europskom i svjetskom vrhu prema broju doniranja i transplantacije organa (na milijun stanovnika). Studenti s medicinskog,
drugoga zdravstvenog i pravnog fakulteta značajno su češće od ispitanika ostalih fakulteta mislili da znaju važeći zakon (P < 0,001), objašnjenje tog zakona (P < 0,001), objašnjenje moždane smrti (P < 0,001), stav Katoličke crkve o transplantaciji organa (P = 0,005), da je u Hrvatskoj zabranjeno doniranje organa radi stjecanja materijalne koristi (P = 0,013) i da je Hrvatska u europskom i svjetskom vrhu prema broju doniranja i transplantacije organa (P < 0,001). Zaključak: Studenti su pokazali slabo poznavanje opt-out zakona o doniranju organa nakon moždane smrti i nedovoljnu informiranost o toj temi te samim time često ni sami ne znaju da su donori nakon moždane smrti ako se za života ne izjasne drukčije. Ipak, studenti medicine, drugih zdravstvenih studija i prava bili su bolje upoznati od ostalih, no, potrebno ih je sve o tome educirati.
Healthcare workers (HCW) can have an important role in educating parents about child road safety, but research on the topic shows that they usually do not have adequate knowledge. Thus, the aim of ...our study was to analyze their knowledge in the field of child road safety.
The cross-sectional study was conducted among HCW from South Bačka district, Serbia, using a specially created questionnaire for assessing knowledge on road traffic injuries in children.
The research involved the participation of 317 healthcare workers (86 physicians and 231 nurses). Healthcare workers from primary healthcare made up almost 70% of all respondents, followed by those from tertiary (21.8%) and secondary (11.3%) level institutions. The average percentage of correct answers on the knowledge test was 74.3% (mean=22.3, SD=4.0). Out of all respondents, HCWs employed in the paediatrics department had a significantly higher percentage of correct answers at 77.7% (mean=23.3, SD=3.4) compared to other health workers at 73% (mean=21.9, SD=4.1) (p=0.002). Association analysis demonstrated that HCW employed at paediatric departments on average scored 1.37 (95% CI: 0.40-2.33, p=0.006) points higher in comparison with other HCW.
This research demonstrated an unsatisfactory level of knowledge on child road safety by HCW, and the variability across different question domains, which underlines the need for continuous educations in order to improve their knowledge. Our results may serve in planning additional public health measures and can provide a reference for future studies.
The paper highlights the formal aspects of the educational process that are structurally ignored by contemporary pedagogical ideology. Pedagogy as the endeavour to realise certain specific goals ...through formation has become the constitutive essence of social reality. Yet, in the same sense that we are unknowingly embedded in ideological reality through shared social practises, we are also blind to the formal aspect of our conscious educational activities, regardless of their actuality. While we strive to establish order, logic, and meaning, we simultaneously recognise the reason, which does not lead to adequate knowledge of content, but to what the cognising subject does not know. It arises only through the realisation of the unsuccessful search for knowledge and truth, which is precisely what the formal aspect of pedagogy fails at. Genuine self-reflection, therefore, can be neither the starting point nor the goal since it occurs rather incidentally in the shaping of the individual. Hegel’s contribution to pedagogy is not that he imparted true knowledge or an appropriate way of teaching, but that his commitment to reason gave prominence to this unreflected ideological core of the contemporary social arrangement.
Pri pitanju o humanističkim znanostima u vrijeme dominacije prirodnih čini se nužnim prije svega postaviti pitanje o čovjekovu znanju i o njegovu mišljenju uopće. Pritom se možda brzo može doći do ...uvida da ovo pitanje ne podnosi jednostavne i jednostrane odgovore, o čemu svjedoči ne samo povijest znanja i mišljenja, povijest znanosti i filozofije sa svom njihovom beskonačnom neiscrpivošću, nego i u modernom svijetu – unatoč svom znanju – snažno prisutno uvjerenje da čovjek i njegov svijet ipak ostaju velika, zagonetna tajna. Stoga su i moderne prirodne i duhovne znanosti i u svojim metodama i u svojim spoznajama uvelike nesigurne, koliko god one nerijetko hinile sigurnost i koliko god, osobito prirodne, imale potrebu svjesno ili nesvjesno ostaviti dojam apsolutne i neupitne dominacije. A da bi i jedne i druge mogle dati svoj prilog razumijevanju i spoznavanju onoga što jest, potrebno je što je najviše moguće odreći se ideološko-dogmatskih zabluda prošlosti i sadašnjosti i okrenuti se hermeneutičko-fenomenološkom traganju za istinom bitka, s punom sviješću da je ona vremenita i povijesna, konačna i ograničena, da se ona čovjeku na razne načine i uvijek nanovo i skriva i pokazuje.
In der Frage nach den Humanwissenschaften im Zeitalter der Dominanz der Naturwissenschaften scheint es unerlässlich zu sein, vor allem die Frage nach Wissen und Denken des Menschen überhaupt zu stellen. Dabei wird man vielleicht schnell zur Einsicht kommen, dass diese Frage keine einfachen und einseitigen Antworten duldet, was nicht nur die Geschichte des Wissens und des Denkens, die Geschichte der Wissenschaft und der Philosophie mit ihrer unendlichen Unerschöpflichkeit bezeugen, sondern auch die in der modernen Welt trotz allem Wissen stark vorhandene Überzeugung, dass der Mensch und seine Welt doch ein Rätsel, ein Geheimnis bleiben. Deswegen sind sowohl die modernen Naturwissenschaften als auch die modernen Geisteswissenschaften in ihren Methoden und in ihren Erkenntnissen im hohen Maße unsicher, so sehr sie nicht selten Sicherheit spielen und so sehr sie, besonders die Naturwissenschaften, das Bedürfnis haben, bewusst oder unbewusst den Eindruck der absoluten und fraglosen Dominanz zu hinterlassen. Damit aber sowohl die einen als auch die anderen ihren Beitrag zum Verstehen und zum Erkennen dessen, was ist, leisten können, ist es notwendig, im möglichst hohen Maße auf ideologisch-dogmatische Irrtümer der Vergangenheit und der Gegenwart zu verzichten und sich der hermeneutisch-phänomenologischen Suche nach der Wahrheit des Seins zuzuwenden, mit vollem Bewusstsein, dass sie zeitlich und geschichtlich, endlich und begrenzt ist, dass sie sich auf verschiedene Weise und immer neu sowohl verbirgt als auch zeigt.
U ovom članku pokušat će se izložiti temeljni smisao i značenje filozofiranja, točnije filozofijskoga čina, kršćanskoga mislioca Josefa Piepera. Razlog za ponovnu revitalizaciju antičke i ...srednjovjekovne filozofije Pieper vidi u mogućnosti jednoga daleko širega shvaćanja cjeline svijeta koje se tiče čitavoga bitka u svoj njegovoj (ne)pojavnosti. Dok su se u suvremenoj filozofiji vodile rasprave oko istine između hermeneutičke i analitčke filozofije, Pieper ostaje vjeran svojim antičkim i srednjovjekovnim učiteljima, osobito Platonu i Akvinskomu. Iako je njegova misao duboko prožeta mišlju navedene dvojice, ona se ni u kojem slučaju, što je uostalom i cilj ovoga rada, ne ograničava na puko ponavljanje ili kompilaciju davno rečenoga. U tom smislu Pieper tvrdi da bi tradicija, na primjer ona platonovska i tomistička, mogla biti primjer svim drugim tradicijama te poslužiti kao stvarni model ljudskoga racionalnoga filozofijskoga istraživanja, filozofiranja kao mogućnosti božansko-ljudskoga događanja u potrazi za istinom.
In the article, we will try to present the fundamental meaning and significance of philosophizing, more precisely the philosophical act, of the Christian thinker Josef Pieper. He sees the reason for the revitalization of antique and medieval philosophy in the possibility of a far-wider understanding of the entirety of the world which concerns the entirety of being in all its (non)occurrence. While contemporary philosophy held debates on the truth between hermeneutic and analytical philosophy, Pieper remains loyal to his antique and medieval teachers, especially Plato and Aquinas. Although Pieper’s thought is deeply imbued with thoughts of the said two, it is in no way, which is the aim this article, limited to the mere repetition or compilation of what was said long ago. In this regard, Pieper argues that a tradition, such as the Platonic and the Thomist, can be an example to all other traditions, and serve as the real model of human rational philosophical research, and philosophizing as a possibility of divine-human event in search of the truth.
Stavovi o organskoj hrani znaĉajno utjeĉu na donošenja kupovnih odluka. Zato je
poznavanje naĉina na koji se ovi stavovi formiraju vrlo važno. U ovom istraživanju
ispitali smo kako subjektivno i ...objektivno znanje, te spol, mjesto odrastanja i vrsta
studija kod studenata šest fakulteta Zagrebaĉkog sveuĉilišta utjeĉu na stavove o
organskoj hrani. UtvrĊena je statistiĉki znaĉajna povezanost samo izmeĊu
objektivnog znanja i stava studenata o cijeni organske hrane.
Rad izlaže nauk o pet umnih krjeposti: znanju, umnosti, mudrosti, umijeću i razboritosti, kako je izložen u Aristotelovim, a kasnije i u djelima Tome Akvinskoga. Analizirajući svaku pojedinu umnu ...krjepost, razmatra se njihova uloga i važnost za doba kriza koje su sastavni dio čovjekova življenja, kako nam predočava i sadašnja koronakriza. Tumačeći bit i doseg pojedine krjeposti, pokazuje se da prema svakoj od njih razum ostvaruje podudarnost s određenim vidom zbilje te da postaje sposoban usmjeravati djelovanje na način da zlo preobražava u dobro. Rješavanje krize zahtijeva da um stekne izvrsnost na svih pet područja, i to osobito na onom koje je najmanje prisutno u javnom diskursu, krjeposti mudrosti.
The paper presents the doctrine of five intellectual virtues: science, understanding, wisdom, art, and prudence, as presented in the works of Aristotle and later in the works of Thomas Aquinas. By analyzing each individual intellectual virtue, we consider their role and importance in times of crises that are an integral part of human life, as shown by the current coronavirus crisis. By explaining the essence and scope of each virtue, it is shown that according to each of them, reason achieves correspondence with a particular aspect of reality and gains the ability to direct action in a way that transforms evil into good. Resolving the crisis requires that the intellect acquires excellence in all five areas, especially in the one that is the least present in current public discourse: the virtue of wisdom.
PDF
