Formalni pozitivno-pravni okvir zaštite prava nacionalnih manjina u Republici‎ Hrvatskoj na visokoj je razini uzimajući u obzir odredbe Ustava Republike‎ Hrvatske i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (sa snagom organskog‎ zakona), prihvaćenih i potvrđenih međunarodnih ugovora, te drugih zakona ‎i podzakonskih akata. Dodatno, iz ustavnosudske prakse proizlazi spremnost ‎na zaštitu prava nacionalnih manjina, što je apostrofirano potvrdom‎ st. 2. Izvorišnih osnova, čl. 1. i čl. 3. (iz kojih proizlazi prihvaćanje tzv. političkog‎ ili građanskog koncepta naroda), te čl. 15, st. 4. (individualno pravo pripadnika ‎nacionalnih manjina na služenje svojim jezikom i pismom) dijelom‎ hrvatskog ustavnog identiteta. Stoga je razloge problema u ostvarivanju prava nacionalnih ‎manjina potrebno tražiti u nedostatnom stupnju razvoja društvene i političke kulture.‎