Bez da bi iscrpili projekt postfenomenologije u filozofiji tehnologije, koja ima više empirijski karakter u mišljenju odnosa s tehnologijom, pokušat ćemo iznaći neke općenite pretpostavke za drugačije promišljanje odnosa čovjek – svijet, koje bi također mogle jasnije ocrtati novi hipertehnološki kontekst aktualnosti. To je kontekst u kojemu se može misliti postheideggerovski ili postfenomenologijski, odnosno u kojemu se misli svijet bez »darova bitka« kroz sistemski i praktični konstruktivizam, koji bi »svijet života« ili »bitak-u-svijetu« iz gole čistine ili zastrašujuće otvorenosti nadopunili tehnološkim i umjetnim. Ovo nadopunjavanje ne podrazumijeva misliti tehnološko i umjetno samo kao nešto puko dopunsko u konstelaciji čovjek – svijet, naprotiv, tek se mišljenjem tehnološkog i umjetnog može uistinu misliti ujedno čovjek i svijet. Ako bi se postfenomenologija mogla identificirati kao »kritički dijalog« s fenomenološkom tradicijom, onda su mišljenja Dona Ihdea i Petera Sloterdijka najviše utjecala na to da iz takvog dijaloga iznikne drugačije poimanje odnosa čovjeka i svijeta, te tako izokrenuli predodžbe o nekoj autoreferencijalnosti čovjeka – svijeta unutar klasične fenomenologije. While not aiming to exhaust the project of postphenomenology in the philosophy of technology, a field characterized by its empirical nature when contemplating the relationship with technology, the focus is on articulating some general assumptions for a distinct perspective on the human-world relationship, one that can clearer delineate the contemporary hyper-technological context. This context allows for the consideration of post-Heideggerian or post-phenomenological aspects, wherein the world can be contemplated without the presumption of a “being given” state through systemic and practical constructivism. By doing so, it moves beyond the confines of mere “lifeworld” and “being-in-the-world”, shedding their sheer clearing and daunting openness, thereby complementing the understanding of the technological and the artificial. This does not imply considering the technological and artificial as mere supplements to the human-world constellation; on the contrary, it is through contemplation of the technological and artificial that one can truly grasp both the human and the world simultaneously. If postphenomenology is viewed as a “critical dialogue” with the phenomenological tradition, it becomes evident that the philosophies of Don Ihde and Peter Sloterdijk have had a significant impact in paving the way for a different understanding of the relationship between humans and the world, overturning any notions of self-referentiality inherent in classical phenomenology.