Članak nastoji analizirati klijentelističke prakse u Hrvatskoj te utvrditi elemente (dis)kontinuiteta između tih praksi i srodnih praksi u socijalizmu. Klijentelizam definiramo kao uvjetovanu razmjenu političke potpore, utjecaja i dobara unutar mreže, s ciljem ostvarenja političke hegemonije i selektivne raspodjele materijalnih koristi. Klijentelističke mreže reproduciraju se instrumentima izvlačenja rente, koji donose veće koristi njihovoj jezgri, i legitimacijskim instrumentima, koji raspodjeljuju manje koristi širim segmentima biračkog tijela koji podupiru hegemonijsku vlast. Prvu skupinu čine upravljanje ljudskim i materijalnim resursima u javnom sektoru te instrumentalizacija javnih institucija, a drugu socijalna politika i ideologija. Zarobljavanje države u Hrvatskoj djelomično ima korijene u socijalizmu. To vrijedi za kadrovsku politiku u javnom sektoru, instrumentalizaciju javnih institucija i ideološko legitimiranje poretka. No tržište i privatno vlasništvo tada su bili ograničeni, a socijalna politika potpomognuta egalitarnom ideologijom raspodjeljivala je dio plodova gospodarskog razvoja. Pomak prema višestranačju i tržišnom gospodarstvu u kontekstu rata, državnog osamostaljenja i nefunkcionalnih institucija učvrstio je postojeće mehanizme zarobljavanja države i potaknuo oblikovanje novih. The article seeks to analyse clientelistic practices in Croatia and to determine the elements of (dis)continuity between these practices and the related practices in socialism. We define clientelism as the conditional exchange of political support, influence, and goods within a network, aimed at the achievement of political hegemony and selective distribution of material benefits. Clientelistic networks are reproduced through rent-extracting instruments, which bring larger benefits to their core, and through political legitimation instruments, which distribute smaller benefits to wider segments of the electorate that support hegemonic power. The first group consists of personnel policy and management of material resources in the public sector and instrumentalization of public institutions, whereas the second group comprises social policy and ideology. State capture in Croatia has some roots in socialism. This applies to the personnel policy in the public sector, instrumentalization of public institutions and ideological legitimation of the system. But the markets and private property were then limited in scope, and social policy aided by an egalitarian ideology distributed some benefits of economic development. The shift towards a multi-party system and market economy in the context of war, state independence and dysfunctional institutions has strengthened existing mechanisms of state capture and encouraged the formation of new ones.