Ovaj članak predlaže čitanje Markova evanđelja kao prispodobe i pokazuje kako se to može opravdati iz ‘nesretnog’ završetka u 16,8. Takvo čitanje sugerira da je Marko kanio, povodeći se Isusovim načinom učenja – dakle žanrom koji je poznavao otprije – pisati prispodobu, a nije smišljao novi žanr. Markov povod pisanja tad bi se lako vidio u nedostatku svjedočanstva Crkve u protusemitskom okruženju i (protukršćanskom) Rimu šezdesetih godina prvog stoljeća. Kršćanska je zajednica u Rimu na kušnji da zanijemi od straha pred Cezarom. Svjesni činjenice da ovakav prijedlog zahtijeva obuhvatnu argumentaciju, ovdje smo odabrali tri bitna strukturalna elementa u Evanđelju i pokazali kako oni pridonose gledanju Markova teksta kao prispodobe. Marko 4 tako postaje Markov poziv i upozorenje slušateljima da se paze prispodoba i dobro slušaju i razumiju što im se poručuje. Prolog sugerira da početak Radosne vijesti neće imati dobar završetak ako Markovi slušatelji ne budu čuli što im poručuje Isus, a onda i Marko, te ako se ne obrate, a kratak završni izvještaj o Uskrsu treba razumjeti kao punch line, završni udarac dobre prispodobe: Markovi su slušatelji s razlogom ljuti na nemoguć završetak “evanđelja”, no trebali bi pogledati sebe i prepoznati da bez njihova hrabrog svjedočanstva Evanđelje Isusa Krista ne može imati sretan završetak.