Povijest kontinentalnih franjevaca u novom vijeku dobila je svoje historiografsko vrednovanje u djelima Franje Emanuela Hoška. Njegov dugogodišnje bavljenje poviješću franjevaca kopnene Hrvatske s osobitim težištem na razdoblju od 16. do 18. stoljeća stvorilo je zaokruženu sliku franjevačkog pastoralnog, kulturnog, znanstvenog i društvenog djelovanja u tome razdoblju. Započevši svoja istraživanja poviješću visokog školstva uz koje je vezano nastajanje kulturnih krugova oko tih škola i stvaranje filozofsko-teoloških smjernica na skotističkoj osnovi dovelo je do određenog pluralizma na tom području u 17. i 18. stoljeću na prostoru banske Hrvatske. Djelovanjem redovničkih zajednica, u ovom slučaju franjevaca, Hrvatska je u ovome razdoblju, nakon stoljeća protuosmanlijskih ratova, ponovno uvedena u duhovna i intelektualna kretanja europskog zapada. Hoškov interes usmjeren je u prvom redu na znanstveno vrednovanje franjevačkih prinosa hrvatskoj crkvenoj i nacionalnoj povijesti u spomenutim stoljećima. Temeljeći svoje radove na proučavanju triju povijesnih okosnica koje su obilježile franjevaštvo kontinentalne hrvatske u novom vijeku - katolička obnova, barok i jozefinizam - Hoško je postao nezaobilazan referentni izvor za navedenu problematiku i vodeći stručnjak za jozefinizam i njegove posljedice na hrvatskim prostorima.