Članak se bavi strategijama koje organizatori koriste kako bi potvrdili izvornost tradicije, pripisane (zamišljenoj) dugovječnosti i aspektima (ne)materijalne kulture ispaše u Alpama, bračnih običaja i lokalnog dijalekta koji se od pedesetih godina prošlog stoljeća prikazuju u priredbama Kravji bal (Kravlji bal), Vasovanje (Seoska serenada) i Kmečka ohcet (Seosko vjenčanje). Od samih su početaka organizatori nastojali postići najizvorniji prikaz tradicijske (ne)materijalne kulture, što je tijekom 1950-ih i 1960-ih dovelo do uglavnom scenskog prikaza koji je osmišljen i uz pomoć (polu)profesionalaca. S vremenom je prihvaćen i model raširen na nacionalnoj razini prema kojem se u scensku izvedbu uključuje “pravi” obred civilnog i crkvenog vjenčanja, a tekstovi koji su se izvodili su skraćeni i učinjeni zabavnijima. U većini se slučajeva smatralo da su tekstualni aspekti izvedbe ti koji pridonose njezinoj izvornosti. Tek se u posljednje vrijeme u obzir uzimaju vremenski i prostorni kontekst (ne)materijalne kulture, dok se model scenskog prikaza sve više propituje. Ipak, društveni aspekti (ne)materijalne kulture još uvijek se ostavljaju po strani, a osim toga ni na samu se izvedbu i njezin scenski prikaz ne gleda kao na nematerijalnu kulturu.