Prva hrvatska glumica koja je objavila svoje memoare je Eliza Gerner (Sombor, 1920. – Zagreb, 2013), a brojem od osam objavljenih memoarskih knjiga nadmašuje svoje kolegice i kolege iz kazališnog svijeta. Sredinom 20. stoljeća počela se baviti glumom, a krajem stoljeća počela je pisati memoare. Za Elizu Gerner može se reći da je imala dvije važne karijere – glumačku i spisateljsku. Eliza Gerner stekla je diplomu i doktorat znanosti iz ekonomije, a tek potom posvetila se glumačkom poslu. U zagrebačkom je Hrvatskom narodnom kazalištu nastupala od 1950. do odlaska u mirovinu 1982, a potom se posvetila pisanju memoara. U prvom se dijelu rada detektiraju obilježja autobiografske proze kojoj pripadaju memoari E. Gerner (socijalni memoari, polidiskurzivnost, fragmentarnost, akronološko pripovijedanje). U drugom dijelu rada analiziraju se autoričin stil imemoarima obuhvaćeni tematski blokovi (glumičin umjetnički rad, život i rad Tita Strozzija, druženje s Belom i Miroslavom Krležom te portreti hrvatskih glumica). Autorica se u knjigama osvrtala na položaj žene i glumice u hrvatskom društvu druge polovice 20. stoljeća kao i na djelokrug svestranoga kazališnog umjetnika Tita Strozzija. Zamijenivši ekonomiju kazalištem, a kazalište pisanjem, Eliza Gerner memoarima je dopunila te djelomice i reinterpretirala povijest hrvatskoga kazališta, a njezine su knjige prilog kulturnom pamćenju.