Cilj rada je podsjetiti na predanalitičke, analitičke i poslijeanalitičke osobitosti i ograničenja određivanja D-dimera radi racionalne primjene laboratorijske pretrage te ispravnog tumačenja nalaza i literaturnih navoda. U cirkulaciji zdravih osoba nalazi se vrlo mala količina D-dimera, a patološko povećanje njegove vrijednosti prisutno je u kliničkim stanjima s pojačanom koagulacijskom i fi brinolitičkom aktivnošću, odnosno njegovim promijenjenim metabolizmom. Rutinsko određivanje D-dimera primjenjuje se za postavljanje dijagnoze i praćenje tijeka diseminirane intravaskularne koagulacije te u diferencijalnoj dijagnostici tromboembolijskih stanja. Zbog velike negativne prediktivne vrijednosti koncentracija D-dimera manja od defi nirane granične vrijednosti isključuje dijagnozu tromboembolijske bolesti i pomaže u probiru pacijenata kojima je potrebna daljnja obrada skupim slikovnim metodama. Imunokemijske metode za kvantitativno određivanje koncentracije D-dimera nisu standardizirane, primjenjuju monoklonska anti-D-dimer antitijela različite specifi čnosti te različite detekcijske reakcije, zbog čega je prisutna heterogenost u izvještavanju rezultata, što ote- žava usporedbu nalaza i rezultata istraživanja dobivenih različitim metodama. Kako bi nalaz i tumačenje nalaza D-dimera bili ispravni i pouzdani, potrebno je zadovoljiti predanalitičke zahtjeve: najpogodnije vrijeme uzorkovanja, poznavanje osobitosti metode kojom je određena koncentracija D-dimera te poznavanje ograničenja određivanja D-dimera vezana za pojedina patološka stanja.