U radu se predstavlja korpus tekstova na njemačkom jeziku u kojima stvari u modusu fikcije, uglavnom u ja-formi, pripovijedaju vlastite “životne” priče. Budući da dotične tekstove nije moguće jednoznačno žanrovski odrediti, posebna se pažnja posvećuje dosadašnjim problematiziranjima žanra, pokušajima njegova teorijskog određivanja i kontekstualizaciji njemačkih primjera unutar svjetske književnosti. Kao izlaz iz terminološke zbrke predlaže se naziv životo(puto)pisi, odnosno autociklografije stvari za njihovu moguću identifikacijsku oznaku. Drugi dio rada donosi podrobniju analizu Grimmelshausenova životo(puto) pisa toaletnog papira, a u pregledu su predstavljene autociklografije stvari iz njemačke književnosti 18. i 19. stoljeća, tj. tekstovi u kojima kovanica, perika, muha, knjiga, kočija za najam, čačkalica, vic i želudac pripovijedaju o vlastitim životnim zgodama.