U suvremenoj znanstvenoj i stručnoj literaturi sve je više navoda o kognitivnim poremećajima u oboljelih od zloćudnih bolesti koji mogu biti uzrokovani samim zloćudnim procesom (smještaj unutar središnjeg živčanog sustava ili oštećenje tkiva u sklopu paraneoplastičkog sindroma), njegovim liječenjem (radioterapijom, kemoterapijom ili kirurškim tehnikama), genetskim čimbenicima, infekcijom, anemijom, promjenama u imunološkom sustavu, metaboličkim poremećajem i/ili nutritivnim deficitima. Mogu se pojaviti u ranoj fazi zloćudne bolesti, neposredno prije njezinog otkrivanja ili započinjanja liječenja, u tijeku liječenja, a mogu trajati dugo nakon uspješnog izlječenja. Poremećaji pamćenja, učenja, koncentracije, računanja ili razmišljanja bilježe se u rasponu od blagih do vrlo teških poremećaja, koji sliče presenilnoj demenciji. Kognitivni poremećaji za oboljele od zloćudne bolesti predstavljaju značajne smetnje zbog svog utjecaja na kvalitetu života, radnu sposobnost i društvene aktivnosti, stoga se danas u svjetu podupiru istraživanja patofizioloških mehanizama nastanka kognitivnih poremećaja u takvih pacijenata. Cilj je otkriti pacijente sa zloćudnom bolešću koji imaju povećanu sklonost razvoja kognitivnih poremećaja u času postavljanja dijagnoze ili na samom početku liječenja na osnovi svoje genske predispozicije, kako bi se terapija zloćudne bolesti mogla tome prilagoditi i po mogućnosti spriječiti posljedice kognitivnih oštećenja. U ovom radu prikazujemo pregled literature i dosadašnje spoznaje o patofiziološkim i imunopatofiziološkim mehanizmima povezanosti zloćudne bolesti i kognitivnih funkcija.