Vodeći se načelom dobrog gospodara, posebno u uvjetima restrikcije proračunskih troškova, javna tijela u postupku davanja bespovratnih subvencija za javne investicije nastoje minimizirati iznos subvencije u cilju postizanja jednake količine učinaka javnih usluga. Da bi se ovakav cilj ostvario, javna tijela razmatraju učinke ekonomičnosti subvencioniranja javnih investicija ovisno o modelu isporuke javnog projekta. U svjetskoj praksi su se nametnula dva temeljna modela isporuke javnih građevina: tradicionalni model isporuke i model javno-privatnog partnerstva (JPP). Određene karakteristike ova dva temeljna modela imaju različite učinke na specifične interese subjekata u javnom projektu, a posljedično i na ekonomičnost subvencije. U ovom će se radu, kroz identifi kaciju subjekata u projektu i njihovih interesa za sudjelovanjem u svim fazama pripreme i provedbe projekta u ukupnom životnom vijeku javnog projekta, prikazati odnosi, interakcije i instrumenti posredstvom kojih ti subjekti ostvaruju specifične interese kako bi se utvrdila kvalitativna metoda usporedbe efikasnosti modela i odredile determinante upravljanja ekonomičnošću alokacije subvencije u ovisnosti o modelu isporuke javnog projekta. U radu je pokazano da je za isti učinak javne usluge potrebno alocirati manji iznos subvencije u javni projekt koji se isporučuje po modelu JPP-a u odnosu na tradicionalni model isporuke.