Tradicijski vokalni izričaj crkvene i svjetovne namjene fenomen je koji još uvijek živi na području današnjega grada Solina, kao i većega dijela njegova okružja. Mada je dotično pjevanje – spontano, no svakako dobro „uigrano“ – tijekom prošloga stoljeća (a po svemu sudeći i ranije), dok je Solin bio još prigradsko mjesto/selo, figuriralo kao znatno izraženije pučko glazbeno činjenje te pojava tješnje povezana s identitetom domicilnoga stanovništva, i recentno njegovo stanje još uvijek nam nudi dovoljno etnomuzikološki relevantnih sadržaja koji se mogu sagledavati u svjetlu glazbeno-kulturnoga i društveno-vjerskoga (kon)teksta. Njegovi glavni predstavnici i stoljetnom praksom potvrđeni nositelji, Pučki pivači Gospe od Otoka, i danas izvode stare solinske pučke napjeve, crkvene (glagoljaške provenijencije) i svjetovne, jednoglasne, dvoglasne i troglasne, što su ih spontano naslijedili od svojih predšasnika. U radu se obrađuju dva tradicijska kolendarska napjeva iz Solina: aktualan troglasni muški napjev Lipa grana od orija te onaj jednoglasni, upadljivo jednostavniji, Tri su kralja idrila, desetljećima već izvan uporabe, a koji su po prilici do 1970-ih godina pjevale skupine djece prigodom božićnoga čestitanja, navlastito pak ministranti dok su u pratnji župnika išli u blagoslov kuća. Na ovim dvama primjerima (koji su dakle nekada bili, ili još uvijek jesu neizostavnim dijelom solinskoga „božićevanja“) na sasvim se plastičan način dade ocrtati lokalna tradicijska vokalna izričajnost „u malom“, ali i osebujno preklapanje glazbenih sfera sakralnoga i profanoga kroz prizmu njihove pučke (re)interpretacije. Posredstvom šest obrada veće (i daleko poznatije) kolend(r)e ilustrira se i povezanost dotične vrste tradicijskoga izričaja s onim osmišljenim, skladanim, čime je i sam napjev Lipa grana od orija uzmogao ući u koncertne repertoare pojedinih (profesionalnih) vokalnih sastava u solinskome okružju, ali i izvan njega te tako dobiti veću diseminaciju i bolju javnu vidljivost.