U posljednjih desetak godina sve se veći broj pacijenata odlučuje na ortodontsku terapiju, najčešće zbog narušene estetike ili jače izraženih poremećaja oralne funkcije. Nakon pregleda i kliničke obrade pacijenta, terapeut postavlja dijagnozu na osnovi koje odlučuje o početku terapije i vrsti ortodontskih naprava. Najučestalije ortodontske anomalije su kompresija (zbijenost zubi), pokrovni zagriz (klasa II/2), progeny kompleks anomalija i otvoreni zagriz. Najpovoljnije je vrijeme za početak terapije kod većine ortodontskih anomalija u dobi od 9 do 10 godina djeteta, tj. u vrijeme izmjene mliječnih zubi. U toj dobi terapija najčešće započinje mobilnim ortodontskim napravama i nastavlja se, ako je potrebno, u trajnoj denticiji. Kod određenih anomalija terapijom se započinje nakon izmjene zubi, rjeđe mobilnim, a češće fiksnim ortodontskim napravama. Tijekom terapije mogu se uz fiksne naprave, prema potrebi, aplicirati i intraoralne ili ekstraoralne naprave. Nakon aktivne faze terapije slijedi retencijski period, u kojem terapeut nastoji zadržati postignuti terapijski učinak i spriječiti recidiv