Na temelju opsežnih empirijskih istraživanja autor razmatra neka ključna atributivno-numerička pitanja obrazovanja, zapošljavanja i nezaposlenosti diplomiranih ekonomista u SR Hrvatskoj. Razmatrajući genezu poslijeratnog obrazovanja ekonomista autor je uočio dva ciklusa: prvi ekspanzivni do sredine sedamdesetih godina i drugi stagnatni kada se smanjuje broj obrazovnih institucija i studenata ekonomije. Preciznom analizom utvrđeno je sudjelovanje ekonomista u strukturi zaposlenih visokoobrazovanih radnika u Hrvatskoj i apostrofirane važne mogućnosti povećanog doprinosa ekonomista privrednom i društvenom razvitku zemlje. Promatranjem nezaposlenosti ekonomista i ostalih visokoobrazovanih radnika utvrđeno je da ni približno nisu iscrpljene sve mogućnosti njihovog zapošljavanja. Uslijed toga su i mnoge rasprave o racionalizaciji i redukciji instituta ekonomskog obrazovanja i upisa studenata paušalne i neargumentirane. Brojnim primjerima autor ilustrira slabosti kadrovske politike u organizacijama udruženog rada.