Iako je acetilsalicilna kiselina u farmakoterapiji prisutna već više od 100 godina, i dalje je kamen temeljac primarne i sekundarne prevencije u kardiovaskularnih bolesnika. Unatoč nedvojbenoj koristi od njezine uporabe, u jednog dijela liječenih ipak će doći do nepovoljnih aterotrombotskih manifestacija poput tromboze u stentu, infarkta miokarda, moždanog udara ili kardiovaskularne smrti. Posljednjih godina sve je više znanstvenog interesa usmjereno na ispitivanje povezanosti ovih događaja s laboratorijskim dokazom slabijeg antitrombocitnog učinka acetilsalicilne kiseline, što je i dovelo do nastanka koncepta tzv. aspirinske rezistencije. Osim nedostatka zajedničke definicije ove pojave, važan je problem u njezinu istraživanju i velik broj različitih te slabo standardiziranih laboratorijskih metoda. Unatoč velikom broju objavljenih studija koje govore u prilog njezinoj kliničkoj važnosti, još ne postoje preporuke struke o potrebi rutinskog testiranja bolesnika na aspirinsku rezistenciju, kao ni prilagođavanja doza ili vrste antiagregacijskih lijekova u slučaju pozitivnog nalaza.