Cilj je ovog teksta skicirati povijest koncepta orijentalizma u polju nove muzikologije i ukazati na to da su muzikološke problematizacije orijentalizma u glazbi znatno izmijenile disciplinarni profil muzikologije u smjeru interdisciplinarne ili kontekstualne muzikologije. Predstavnici nove muzikologije prepoznali su područje postkolonijalnih studija kao moguću polazišnu točku novih pitanja i problema koji su se ticali odnosa između glazbene, rasne, etničke i nacionalne drugosti te europskog kolonijalizma. Objavljivanjem teksta Ralpha P. Lockea "Constructing the Oriental 'Other': SaintSaëns's Samson et Dalila" u časopisu Cambridge Opera Journal 1991. godine, institucionalizirano je polje muzikološkog istraživanja elitne, kanonizirane europske glazbene tradicije sa stajališta postkolonijalnih studija, a koncept orijentalizma uveden je u krug objekata istraživanja aktualne muzikologije. Ono što se iskazuje kao zajednički aspekt svih muzikoloških istraživanja koja dotiču pitanje glazbenih reprezentacija Orijenta jest interdisciplinarnost i kontekstualnost. Nasuprot teorijskom svođenju složenih zapadnoeuropskih društvenih glazbenih praksi na idealnost autonomnoga glazbenog djela namijenjenog bezinteresnom estetskom uživanju, i feministička muzikologija i postkolonijalna muzikologija predložile su poststrukturalističke analitičke modele teksta i diskursa te afirmirale zanimanje za kontekst glazbenog djela. Time je aktualizirana muzikologija kao disciplina koja autokritički pristupa zapadnoeuropskoj profesionalnoj skladateljskoj praksi time što je/sebe vidi kao tek jednu od mogućih povijesnih formacija kulture/znanja u kojima su vidljivi rascjepi, sukobi i težnje za predočavanjem (zapadno)europske kapitalističke, patrijarhalne politike kao univerzalne ekonomske, političke i kulturalne moći.