U radu se raspravlja o odnosu „unutarnjega” i „vanjskoga čovjeka”, pozivajući se na psihopoetiku E. Ètkinda (2005) koji uvodi termine „unutarnjega čovjeka” i „izvanjskoga govora”. Odnos „unutarnjega” i „vanjskoga” istražuje se preko osmijeha – facijalne ekspresije Marine L'vovne, junakinje u romanu E. Čižova Sakupljač raja (2019). Marina L'vovna boluje od Alzheimerove progresivne i kronične bolesti i njezin osmijeh, kao kompleksan znak (Vinogradov 1999), važno je „vanjsko” obilježje njezina „unutarnjega” ja. Premda se junakinja mijenja, ona zadržava emocionalnost, kao i osmijeh na licu tijekom cijeloga života. U radu se obraća pozornost na osmijeh, imajući na umu emocije (usmjerenost subjekta prema van) i osjećaje (usmjerenost subjekta prema unutra) (Burger 2011), čime se potvrđuje odnos (poklapanje i razilaženje) „unutarnjega” i „vanjskoga čovjeka”. Analiza pokazuje da osmijeh junakinje ne odgovara vanjskim podražajima i da se junakinja zatvara u svoj „unutarnji” svijet i udaljuje, kako od „vanjskoga čovjeka”, tako i od vanjskoga svijeta.