Autor istražuje simbolizam i alegoriju u tumačenju oficija i obrednih gesta rimskog oficija 13. stoljeća u srednjovjekovnoj liturgijskoj ekspoziciji Rationale divinorum officiorum Vilima Duranda (1230. – 1296.), prvoj ne-biblijskoj tiskanoj knjizi. Peta knjiga, De divinis officiis, tumači kleru biskupije Mende raspored moljenja božanskog oficija. Durand se osvrće na razne liturgijske tradicije, ali oficij koji tumači pripada rimskome obredu. U prvom dijelu rada autor daje opći pregled teološko-alegorijskog tumačenja liturgijske ekspozicije nastale na vrhuncu pisanja ovakvih traktata, iz kojih su svećenici prije 14. stoljeća i bule Unam sanctam pape Bonifacija VIII. učili i usvajali nauk o Crkvi, i specifično znanje o svemu što se odvija tijekom liturgijskoga čina unutar liturgijskoga prostora. Tumačenje liturgijske prakse Durand temelji na povijesnoj, alegorijskoj, tropološkoj i anagoškoj egzegezi Svetoga pisma. Važnost Rationale divinorum officiorum nalazi se u broju izdanja nakon posljednje recenzije. Riječ je o četrdeset pet izdanja do 1501. g. te novih četrdeset i tri tijekom 16. stoljeća. Značaj Durandove ekspozicije je i u utjecaju na naraštaje teologa do Drugoga vatikanskoga koncila i liturgijske reforme koja mu je slijedila. U drugom dijelu rada autor istražuje simbolizam antifona i psalmodije u dijelu pete knjige s naslovom Quid sit officium. Treći dio rada istražuje značenja koja Durand dodaje noćnoj službi u dijelu pete knjige s naslovom De nocturnis, gdje ovaj molitveni dio dana povezuje s noćnom službom crkvene zajednice pred-konstantinovskoga razdoblja. The author researches symbolism and allegory in the exposition of the Divine Office from the 13th century in the liturgical exposition Rationale divinorum officiorum of William Durand (1230–1296). The fifth book of Rationale, De divinis officiis, explains the order of celebration of the Divine Office according to the Roman Rite. In the first part, the author provides a general overview of the theological and allegorical commentary of liturgical expositions before the 14th century from which the clergy learned about liturgical rites and their ecclesiological meaning. Durand’s commentary of liturgical practices is based on the historical, allegorical, tropological, and anagogical exegesis of the Holy Scripture, and its value is in the influence on the theologians and liturgical reforms until the Second Vatican Council. In the second part, the author researches symbolism of the Antiphons and Psalmody in part of the 5th book of Rationale entitled Quid sit officium. In the third part, the author researches meanings that Durand gives to the night office in the part of the 5th book of Rationale entitled De nocturnis.