Kvalitetna zdravstvena zaštita, informiranost i edukacija o zdravlju i kvaliteti života dio su ostvarenja osnovnih ljudskih potreba i prava, a temelje se na adekvatnoj komunikaciji.Od najranije dobi, kad se oslanjamo na vlastiti govor i kad se očekuje samostalnost u obavljanju osnovnih aktivnosti, usvajamo obrazac pri rješavanju aktualnih zdravstvenih i drugih poteškoća. Postavljanje točne dijagnoze i put do rješavanja zdravstvenog problema otežani su ako zdravstveni djelatnik od pacijenta ne dobiva potrebne informacije. Ovaj problem umanjuje i povjerenje u odnosu pacijent – zdravstveni djelatnik, te dovodi u pitanje bioetičku perspektivu u zdravstvenoj profesiji.S problematikom komunikacijske barijere pri ostvarivanju zdravstvene zaštite u Hrvatskoj susreću se i gluhe te gluhoslijepe osobe. Jezik je plod kulture, stoga je i kultura gluhih i gluhoslijepih iznjedrila vlastiti – znakovni jezik. Neadekvatna edukacija zdravstvenog osoblja o hrvatskom znakovnom jeziku kao materinjem jeziku gluhih i gluhoslijepih u Republici Hrvatskoj te o drugim primjerenim načinima komunikacije s osobama oštećenog audio-vizualnog sustava doprinosi površnoj zdravstvenoj obradi, socijalnoj izolaciji ove skupine korisnika hrvatskog zdravstvenog sustava te narušavanju autonomije i društvenog prihvaćanja gluhih i gluhoslijepih osoba.Iako prema zakonskoj regulativi (Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o zaštiti prava pacijenata, Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom) gluhi i gluhoslijepi imaju pravo na jednaku kvalitetu zdravstvene skrbi kao i čujuće osobe, praksa pokazuje drugačiju stvarnost. Gluhe i gluhoslijepe osobe nerijetko ostaju oni o kojima nitko ne brine – jer ne zna kako.Ono što čujućoj osobi izgleda kao napredak i olakšanje u tehničkom dijelu bolničkog sustava – obavijesti, edukativni materijali, infrastruktura, osvjetljenje, komunikacijski kanali (internet, telefon…), gluhoj i gluhoslijepoj osobi može biti problem i uteg.Ipak, uz malo dobre volje, truda i zalaganja i ova barijera može biti uklonjena, a kvaliteta života jedne društvene skupine uvelike unaprijeđena. Quality health care, information, and education about health and quality of life belong to basic human needs and rights and are based on adequate communication.From an early age, when we rely on our speech and when independence is expected of us in performing basic activities, we adopt a pattern while solving health issues and other difficulties. Establishing an accurate diagnosis and finding the path to solve a health problem is difficult if the health professional does not receive the necessary information from the patient. This problem reduces trust in the relationship between the patient and healthcare professional and calls into question the bioethical perspective in the healthcare profession. Deaf and deaf-blind people also face the problem of communication barriers when they receive health care in Croatia. Inadequate education of healthcare personnel about appropriate ways of communicating with people with impaired audio-visual systems contributes to superficial healthcare treatment, social isolation of this significant group of users of the Croatian healthcare system, and the violation of autonomy and acceptance of deaf and deaf-blind people. Although according to legal regulations, including the United Nations Convention on the Rights of Persons with Disabilities, deaf and deaf-blind people have the right to the same quality of health care as hearing people, practice shows a different reality. What to a hearing person looks like progress and relief in the technical part of the hospital system: notifications, educational materials, infrastructure, lighting, communication channels (Internet, telephone...), same can be a problem and a burden to a deaf and deaf-blind person. Although, with good will, effort and commitment, even this barrier can be removed, and the quality of life of one significant group of people can be greatly improved.