Znamenita poljska slavistica i kroatistica Joanna Rapacka (1939–2000) objavila je tri studije o Marku Maruliću (1450–1524), naknadno ih objedinivši pod naslovom “Fragmenti o Maruliću”. Rapacka spominje Marulića na važnim mjestima i u nekoliko drugih radova, primjerice u člancima iz svoga Leksikona hrvatskih tradicija ili u sintetskim studijama o formiranju moderne hrvatske nacije i regionalizmu u predmodernoj hrvatskoj književnoj kulturi. Teze poljske slavistice o Maruliću vrijedi istaknuti i pomno razmotriti iz dvaju razloga: zbog toga što i dalje mogu biti relevantne za razumijevanje Marulićeva književnoga djela te zbog toga što u suvremenoj kroatistici nisu imale recepciju kakvu zaslužuju. Rapacka Marulića, a posebno vernakularni dio njegova opusa, čvrsto povezuje s poetikama evropskoga književnog srednjovjekovlja, dok se u hrvatskoj književnoj historiografiji u posljednjim desetljećima uložilo dosta napora u pokušaj da se Marulić “demedijevalizira”. Marulić je nesumnjivo poetički heterogen autor, na razmeđu srednjovjekovlja i renesanse, ali kada stvara na hrvatskome, u svojim zrelim godinama, njegova upućenost na srednjovjekovne književne tradicije postaje vrlo izraženom. Čitaju li se radovi Joanne Rapacke pažljivo, postaje jasno da je, prema njezinu mišljenju, Marulić prvi (i jedini) veliki autor hrvatske srednjovjekovne književnosti.