Suvremena teološka misao razmatra gotovo sva bitna pitanja s gledišta ili barem pod utjecajem neke filozofijske perspektive nerijetko fenomenološkog karaktera. U tom ozračju, pojavu liturgije u filozofijskome mišljenju, ali i u filozofijski orijentiranoj teologiji, uvjetovao je 'fenomenološki obrat' teologije. No posljednjih desetljeća bilježi se također i 'teološki obrat' fenomenologije koja se sve snažnije povezuje uz izvorne modalitete religioznoga života – Pismo i liturgiju. Filozofsko-teološki susret na području liturgije i Pisma ukazuje na obnovljeni pristup 'samim stvarima' vjere koje ponovno postaju izvor razumijevanja kršćanskoga religioznog života. U ovom radu kritički analiziramo jedan takav primjer domišljanja liturgije kao mjesta 'dvostrukog obrata'. Riječ je o projektu 'fenomenologiji liturgije' francuskog filozofa i teologa Jean-Yvesa Lacostea. U obradi fundamentalno-teoloških tema, on se vodi fenomenologijskim pristupom pitajući se o antropološkoj poziciji i eshatološkom identitetu liturgijskog bivstvovanja 'pred Bogom koji dolazi'. Prvi dio ovoga rada obrađuje teorijska polazišta Lacosteove 'fenomenologije liturgije', izdvajajući neke bitne odrednice koje formiraju njegov specifični pristup liturgiji. Fenomenološka ontologija prostora ('mjesto') i vremena ('interval'), u tome tematskom krugu, imaju ključnu ulogu. Drugi dio propituje fenomenološki i antropologijski profil Lacosteove fenomenologije liturgije koji se razvija polazeći od analitike iskustvenih stanja bivanja coram Deo. U tom okviru, kritika čuvstvene svijesti i kenotička izloženost subjekta, nalažu se kao dva stožerna teorijska trenutka preko kojih Lacoste razlaže artikulaciju čovjekove humanosti u okrilju obrednoga bogoslužja . Na koncu, autor ovoga članka vrjednuje cjelokupni Lacosteov teorijski sklop u odnosu na suvremeno filozofsko-teološko mišljenje liturgije, te kritički propituje pojedina ograničenja ovoga fenomenološkog nacrta. Contemporary theological thought considers almost all important issues from the point of view or at least under the influence of some philosophical perspective, often of phenomenological character. In this sense, the emergence of the liturgy in philosophical thought, but also in philosophically oriented theology, was conditioned by the ‘phenomenological turn’ in theology. But in recent decades, there has also been a 'theological turn' in phenomenology, which is increasingly related to the original modalities of religious life - Scripture and the liturgy. The philosophical-theological encounter in the sphere of liturgy and Scripture points to a renewed approach to the ‘very things’ of faith that are once again becoming a source of understanding of Christian religious life. In this paper, we critically analyse one such example of conceiving the liturgy as a place of ‘double turn’. It is about a project of the 'phenomenology of the liturgy' by the French philosopher and theologian Jean-Yves Lacoste. In treating the fundamental theological topics, he is guided by a phenomenological approach, asking about the anthropological position and eschatological identity of liturgical existence 'in the face of the appearing God'. The first part of this paper deals with the theoretical starting points of Lacoste's 'phenomenology of liturgy', distinguishing some important determinants that form his specific approach to liturgy. The phenomenological ontology of space (‘place’) and time (‘interval’), in this thematic circle, play a key role. The second part examines the phenomenological and anthropological profile of Lacoste's phenomenology of liturgy, which is developing starting from the analytics of the experiential states of being coram Deo. In this context, the criticism of emotional consciousness and the kenotic exposure of the subject are imposed as two pivotal theoretical moments through which Lacoste explains the articulation of man’s humanity in the fold of ritual worship. Finally, the author of this article evaluates the entire Lacoste’s theoretical structure in relation to contemporary philosophical-theological judgment of the liturgy, and critically examines certain limitations of this phenomenological draft.