U radu se analiziraju jezične značajke dvaju tekstova pisanih glagoljicom koji se odnose na augustinski samostan u Rijeci, sadržanih i u knjizi Istraživanja o riječkome glagoljaškom krugu Darka Dekovića. Riječ je o dvama administrativno-pravnim tekstovima prepisanim u 16. st.: Isprave Reimberta III. Walseea iz 1429. i Isprave cara Ferdinanda I. iz 1528. Cilj je rada na temelju usporedne analize jezičnih slojeva navedenih tekstova i podataka prikupljenih za dosadašnjih dijakronijskih i sinkronijskih istraživanja govora Rijeke i okolnih punktova pokušati pobliže atribuirati spomenute tekstove određenomu čakavskomu arealu ili idiomu. Pritom valja uzeti u obzir činjenicu da mnogi tekstovi nastali u 16. st. i kasnije, uz utjecaj nasljeđa hrvatske crkvenoslavenske tradicije, odražavaju književnu stilizaciju i da nisu uvijek pogodni za dijakronijski pristup pojedinomu organskomu idiomu, ali, jednako tako, i da zbog prepoznatljivosti značajki pojedinoga idioma pružaju mogućnost iščitavanja pisarevih odmaka od tadašnje norme. Na temelju takvih osobitosti ipak se može zaključiti o utjecaju sjeveroistočnih istarskih idioma u prigrađu negdašnjega grada Rijeke na korpus istraživanja. This paper analyses linguistic features of two Glagolitic texts pertaining to the Augustinian Convent in Rijeka, which are contained in Darko Deković’s book Studies on the Glagolitic Circle of Rijeka. These are two administrative-legal texts transcribed in the 16th century: Document of Rambert III Walsee from 1429 and Document of emperor Ferdinand I from 1528. By means of a comparative analysis of linguistic layers of the two texts, as well as data collected from extant diachronic and synchronic research on the speeches of Rijeka and its surroundings, we aim to determine more accurately the connection of these two texts to a particular Chakavian areal or idiom. One must bear in mind, though, that many texts originating from the 16th century and later, alongside the influence of Croatian Old Church Slavonic tradition, maintain a literary stylisation and do not always lend themselves well to the diachronic approach to a particular organic idiom, while at the same time, due to the recognisability of a particular idiom’s features, they make it possible to infer the scribe’s deviations from the norm of the time. Based on such characteristics, it is possible to draw conclusions about the influence of northern Istrian idioms in the suburbs of the former city of Rijeka on the basis of the studied corpus.