Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom pripada časno mjesto znanstvenika koji je prvi u nas, skupivši građu na širem hrvatskom prostoru, u Međimurju, tada pravno i stvarno u Mađarskoj, i među gradišćanskim Hrvatima u Austriji, 1847. tiskom izdao opsežnu zbirku usmenih, narodnih pjesama na sva tri narječja. Ta zbirka istovremeno otkriva i njegovo iznimno zanimanje za etnografiju i narodne predaje, koje mjestimice nose i elemente bajki. Nije stoga čudno što će usmena književnost i etnografija dobiti zamjetno mjesto u njegovu Arkivu za povjestnicu jugoslavensku. Kukuljević već u prvom broju traži širi krug suradnika, kojima upućuje dvadeset i šest pitanja, od čega se šest odnosi na etnografiju i usmenu književnost. Na njegov se poziv javio velik broj znanstvenika s raznih strana cijeloga južnoslavenskog prostora, tako da je na svako svoje pitanje dobio i po više zanimljivih odgovora. Mnogi od njih predstavljaju cjelovite pripovijetke, koje je on tada u cijelosti i objavio. Od suradnika valja spomenuti barem neke. To su: Antun Branko Pavić iz požeškog kraja, Mijat Stojanović iz Slavonije i Srijema, biskup Simeon Milinović iz Lovreća u Dalmaciji, franjevac Petar Kačić Peko iz „kotara makarskog“, Đuro Stjepan Deželić iz Ivanić-Grada, Matija Valjavec Kračmanov iz Varaždina i okolice, Davor Modrušić Lonjanac iz Slovenije, Luka Zora iz dubrovačke okolice, Vlatko Lorković iz karlovačke okolice, Gašpar Križnik iz Motnika (Slovenija), a tu su i suradnici iz Bugarske. Iz pristiglih se zapisa može izdvojiti više tematski srodnih grupa u kojima se govori o vilama, vješticama, vukodlacima (ponekad sa svojstvima vampira), o vučjem pastiru, o Mori, o Kugi, o suđenicama, o Sablasti, o Smrti, o noćnim svijećama, o zmiji u ljudskom liku, a tu je i više vrlo uspjelih zapisa pjesama, poslovica, uzrečica i zagonetki. Pjesme se mogu podijeliti na svatovske, koledarske ili ladarske, božićne, mitološke, šaljive ili prokšene te naricaljke ili tužbalice. Od mitoloških pjesama tu svakako valja izdvojiti zapis pjesme o Mariji i Nedjelji koja je u tijeku usmenog prenošenja doživjela veće promjene, pa na kraju prelazi u pasionsku pjesmu, točnije u Marijin plač za sinom. Od prokšenih pjesama prvo mjesto zaslužuje također Lorkovićev zapis Ignac kralj. Priča je to u stihovima o nevjernoj supruzi koja si za muževa odsustva poziva ljubavnika. Od bezbrojnih bi se njezinih varijanata, zapisanih samo na južnoslavenskim prostorima, mogla sastaviti opsežna zbirka. Očekivalo bi se da će sam Kukuljević na kraju dati sintezu prikupljene etnografske i usmenoknjiževne građe. Takav je tekst izostao, a urednik se u XII. (zadnjoj) knjizi Arkiva s tek nekoliko rečenica oprostio od čitatelja. Tu je sintezu proveo, istina, trideset godina kasnije, Friedrih Solomon Kraus u opširnoj studiji Slavische Volkforschungen. Knjiga je objavljena u Leipzigu 1908. On je, uz materijalnu pomoć nadvojvode Rudolfa, proputovao sve južnoslavenske prostore i skupio ogromnu etnološku i etnografsku građu. Pažljivo je pročitao i dvanaest knjiga Arkiva te iz njih preuzeo i u svoj rad uvrstio sve relevantne tekstove, ali u prijevodu na njemački jezik. Svi su njegovi prijevodi iznimno uspjeli. Ono što nismo mogli, ili nismo htjeli, sami, učinili su za nas drugi, srećom, češće korektnije od onoga što je o tome napisano u nas.