Etičkim propitivanjem 'skrbi za sebe' i 'brizi za drugog' autor se bavi pitanjem statusa žene, njezine važnosti i njezina etičkog doprinosa društvu. U prvom dijelu se, polazeći od antičkog imperativa 'skrbi za sebe', progovara o povijesnoj podređenosti žene i položaju žene u društvu, koji jasno pokazuje kako je antički imperativ 'skrbi za sebe' za žene vrijedio u onoj mjeri u kojoj su im to muškarci dopuštali, budući da je u patrijarhalnom društvu koji su kreirali muškarci čitava društvena moć bila u njihovim rukama. Tek nastankom feminizma i emancipacijom žena u društvu, o čemu se progovara u drugom djelu rada, žena dobiva vlastiti prostor da može 'skrbiti se za sebe'. U tom se kontekstu zapravo tek tada antički imperativ 'skrbi za sebe' pokazuje kao etički imperativ za svakog čovjeka, podjednako za muškarca i ženu, odnosno žena postaje ravnopravan partner muškarcu, što joj pripada po dostojanstvu ljudske osobe - biti čovjek. U trećem dijelu rada progovara se o etičkom imperativu koji se veže za ženu i njezina prava te o njezinoj različitosti u odnosu na muškarca. Ta različitost očituje se i na etičkom području, te je jedno od temeljnih pitanja ono kakvu etiku žene zastupaju i ima li razlike između etike muškarca i žene. Veže li se ta etika uz feminističku etiku ili uz etiku utemeljenu na specifičnosti biti žena temeljni je cilj istraživanja ovog rada. U tom kontekstu možemo reći da jedna od etika koja se temelji na dostojanstvu biti žena jest 'etika brige za drugoga', o čemu se progovara u četvrtom dijelu rada. Ta 'etika brige za drugog' dosta je slična etici koja proizlazi iz 'novog feminizma' Ivana Pavla II., o čemu autor progovara u petom dijelu rada, gdje se zaključuje da bi zadaća novog feminizma bila kreiranje 'dvoglasne kulture', u kojoj žena i muškarac stoje kao jednakopravni partneri u svojoj istovjetnosti, ali i različitosti, doživljavajući jedno drugo kao dar i obogaćenje. By ethical examination of “self-care” and “care for the other” the author deals with the issue of woman’s status, her importance and her ethical contribution to society. In the first part, starting from the ancient imperative of “self-care”, we talk about the historical subordination of woman and the position of woman in society, which clearly shows how the ancient imperative of “self-care” was valid to the extent that men allowed them, since in a patriarchal society created by men all social power was in their hands. It is only with the emergence of feminism and the emancipation of women in society, which is discussed in the second part of the paper, that woman gets her own space to be able to “care for herself”. In this context, only then the ancient imperative of “self-care” proves to be an ethical imperative for everyone, man and woman alike, that is, woman becomes an equal partner to man, which belongs to her in the dignity of a human person - to be a human being. The third part of the paper discusses the ethical imperative related to women and their rights, as well as their diversity in relation to men. This difference is also evident in the ethical field, so one of the basic questions is what kind of ethics women represent and whether there are differences between the ethics of men and women. Whether this ethic is linked to feminist ethics or to ethics based on the specifics of being a woman, is the fundamental aim of this paper’s research. In this context, we can say that one of the ethics based on the dignity of being a woman is the “ethics of caring for the other”, which is discussed in the fourth part of the paper. This “ethics of caring for the other” is rather similar to the ethics arising from the “new feminism” of John Paul II, which the author discusses in the fifth part, where he concludes that the task of new feminism would be to create a “two-voiced culture” in which woman and man stand as equal partners in their identity but also in diversity, perceiving each other as a gift and an enrichment.