Premda se Antu Starčevića prvenstveno spominje i označava kao političara, zastupnika u Saboru i vođu Stranke prava, nesporna je činjenica da spomenute odrednice oslikavaju samo jedan dio njegove djelatnosti i samo jedan dio njegove slojevite osobnosti. U tom smislu je Starčević prepoznat i kao jezikoslovac i kao filozof i kao književnik. U ovom se radu naglasak želi staviti upravo na Starčevića kao književnika, poglavito satiričko-poučnoga usmjerenja, čiji je doprinos hrvatskoj književnosti razmjerno kasno prepoznat. Zbog toga se najprije daje povijesni pregled razvoja svijesti o Starčeviću kao književniku i satiričaru u publicistici i povijestima hrvatske književnosti. Nakon kratkoga pregleda tog razvoja, opisuju se Starčevićeve pamfletske strategije, stilska izražajna sredstva i tehnike kojima se služio u postizanju satirične, suvremenom čitatelju podredno i komične, intonacije svojih književnih djela. U zaključku se pokušava odrediti važnost koju Starčević ima za hrvatsku književnost. Although Ante Starčević is primarily labelled as a politician, member of Parliament, andthe leader of the Party of Rights, it is an indisputable fact that the mentioneddeterminants reflect only one segment of his activities and only one aspect of his layered personality. Bearing that in mind, Starčević is also recognized as a linguist, a philosopher, and a writer. This essay puts emphasis on Starčević as a writer, especially as one of a satirical-educational orientation, whose contribution to the Croatian literature has been recognized relatively late. First, a short historical overview of the development of awareness of Starčević as a writer and a satirist in journalism and the history of Croatian literature is given. After a brief overview of this development, the author analyses the pamphlet strategies and satirical techniques Starčević employed to achieve a satirical intonation in his literary works. In the conclusion the author makes an attempt to determine the place that Starčević should occupy in Croatian literature.