U ovome se radu, na temelju dvojice suvremenih hrvatskih pjesnika, Dinka Telećana i Marka Pogačara, analizira funkcija ptica u njihovu pjesništvu. Prikazuju se načini na koje njihovi lirski subjekti govore o pticama, što one za njih predstavljaju, kako se oni konstruiraju u odnosu na njih, kako putem njih konstruiraju ideje o svijetu i književnosti. U radu se polazi od teze da je riječ o dvama, prije svega na idejnoj razini, suprotstavljenim pogledima na svijet i književnost. Na stilskoj razini razlika se može uočiti u načinu uporabe slika. Telećan je pjesnik koji je, kada je riječ o hipermetaforičnosti i manirizaciji, krajnje reduciran, dok je Pogačar pjesnik jakih metafora i nerijetko slika generiranih tradicijom nadrealističke logike. Njihove se poetike poklapaju po pitanju nekih tipičnih postmodernističkih strategija kao što su intertekstualnost, specifično uvlačenje tradicije u vlastiti diskurs, autoreferencijalost, autopoetičnost, metajezičnost, poništavanje autorske pozicije i sl. U završnom poglavlju obje se poetike razmatraju u okviru ekopoetike i ekokritike s ciljem da se prikaže implicitna etičnost koja izbija iz njihovih pjesama, potičući čitatelje i čitateljice na refleksivniji i brižniji pristup prirodi i okolišu.