U prvom dijelu rada prikazuje se razvoj koncepta pedagogije pri- znavanja različitosti u odnosu s promicanjem društvene pravedno- sti u odgoju i obrazovanju. Na temelju relevantne literature pokazuje se ekstenzija ideje egalitarne razlike onkraj rase, kulture i nacije na spol, društveni sloj, mogućnosti i sposobnosti te druge razlike koje tvore identitete osoba. Osvjetljavaju se etičke implikacije inkluzivnih, odnosno ekskluzivnih filozofskih i antropoloških koncepata sadrža- nih u pedagoškim opredjeljenjima, skrivenom kurikulumu i didaktič- kim sastavnicama odgoja i obrazovanja. Pritom dolaze do izražaja i poveznice s postmodernističkim mišljenjem kao i sa specifičnim okol- nostima hrvatskoga tranzicijskog društva. Uloga vjeronauka u školi smješta se u kontekst odgoja i obrazovanja koje afirmira razlike kao prednosti. Na toj pozadini u tekstu se iznose rezultati kvantitativnog empirijskog istraživanja o odnosu vjeroučiteljica i vjeroučitelja u Repu- blici Hrvatskoj prema razlikama i nejednakostima u razredu i nastavi. Riječ je o prvom istraživanju na reprezentativnom uzorku koje je obu- hvatilo vjeroučiteljsku populaciju svih vjerskih zajednica koje imaju vjeronauk u školi i na čitavom prostoru Hrvatske. Glavni nalaz istra- živanja potvrđuje kod ispitanika visok stupanj kulture priznavanja i uvažavanja različitosti te promicanja vrijednosti inkluzivne i pluralne škole i društva. Ipak, vidljive su i neke nijanse koje ostavljaju prostor za poboljšanje i napredak.