Od početka redovitog emitiranja javnih radiostanica 1920-ih godina 20. stoljeća glazba je činila veći dio programa. Glazbu, najčešće onu umjetničku, vrlo je često pratio i govor. O ozbiljnoj su glazbi najčešće govorili muzikolozi, tako da je ne samo ozbiljna glazba nego i govor o njoj – od najosnovnijih podataka u najavama i odjavama glazbenih djela, preko razgovora s umjetnicima (skladateljima, izvođačima, ali i samim muzikolozima), do najsloženijih estetskih rasprava, analiza, izravnih prijenosa koncerata i opernih predstava – dio programa radiostanica, posebno onih specijaliziranih za kulturu. Pretpostavljajući da slušatelji radija potencijalno čine većinu današnje muzikološke publike, članak predlaže jedan od načina koji tim slušateljima može predstaviti i učiniti dostupnijim znanstvene muzikološke tekstove. Istraživanje predstavlja i argumentira ideju (koju je autorica iskušala tijekom osam godina) o emitiranju znanstvenih muzikoloških tekstova u njihovu izvornom obliku, umjesto nastojanja da ih se pojednostavljuje, popularizira, parafrazira ili da se o njima razgovara s njihovim autorima (što su još uvijek glavni radiofonijski načini predstavljanja takvih tekstova). Istraživanje dokazuje da predloženi način predstavljanja znanstvenih muzikoloških tekstova dolazi do velikog broja slušatelja, a umetanjem kratkih glazbenih primjera posebno se povećava zanimanje slušatelja za muzikologiju kao znanost. Iako su u zadnjih trideset godina objavljena brojna istraživanja o glazbi koja se emitira na radiju, vrlo su rijetka ona koja istražuju različite tipove govora kojima se glazba predstavlja u radijskim emisijama. U tome se autorica oslonila na vlastita istraživanja govora o glazbi na radiju (1986, 2020).