Autor u članku promišlja situaciju suvremenog čovjeka kojemu društvo, na svim svojim razinama, nameće ideal privatne sreće, odnosno put samoostvarenja kao put koji valja izabrati i slijediti. Takav put, smatra autor, vodi do pretjeranog individualizma u kojemu pojedinci žive bez susreta i potrebe za drugim. Taj se put pokazuje kao promašaj, budući da istodobno dovodi do otuđenja i osamljenosti, usprkos sve razvijenijim sredstvima društvene komunikacije. Autor stoga, u drugom dijelu članka, progovara o civilizaciji ljubavi koja se temeljni na nauku Isusa Krista, a koja može dovesti do istinskog ostvarenje kako pojedinca tako i do izgradnje boljeg i humanijega društva. U trećem dijelu članka autor progovara o zadaćama suvremenih odgojitelja upozoravajući kako bi u odgojnom procesu trebali staviti osobe ispred stvari, etiku ispred tehnike, duh ispred materije te milosrđe ispred pravednosti.