Odredba kojom se dopušta ugovaranje valutne klauzule u Republici Hrvatskoj uvedena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima 1994. godine u cilju ostvarenja načela razmjernosti činidaba, radi tadašnje potrebe zaštite vjerovnika zbog deprecijacije nacionalne valute. Ujedno se nisu propisala ograničenja u primjeni iste, koja u okolnostima promjene vrijednosti valute za koju je tražbina vezana, može dovesti do neravnomjernosti u pravima i obvezama stranaka. U ovom radu obrazložit će se ekonomski, društveni i pravni ciljevi uvođenja zakonodavnih rješenja o valutnoj klauzuli te značaj pravnih pravila poslovnog morala kao ograničenja dodijeljenih prava na temelju valutne klauzule tijekom trajanja ugovornog odnosa. U tu svrhu razgraničit će se građanskopravni odnosi prema općim pravilima obveznog prava od onih posebnih sadržanih u pravu zaštite potrošača i trgovaca te će se obrazložiti njihov odnos. Nastavno, ispitat će se mogućnosti zaštite od nepoštenja u postupanju tijekom ugovornog odnosa s valutnom klauzulom prema tim posebnim granama prava u hrvatskom, europskom i međunarodnom pravu. Rad će se osvrnuti i na recentnu sudsku praksu koja u ugovorima s valutnom klauzulom nalazi bitne elemente aleatornosti, a koja isključuje primjenu načela moralnog sadržaja zbog promjene vrijednosti valorimetra. Zaključno, na temelju rezultata rada, autori će odgovoriti na pitanje ograničavaju li opća načela moralnog sadržaja primjenu valutne klauzule tijekom ugovornog odnosa.