U članku se analizira jezikoslovno nazivlje u dvjema gramatikama iz 18. st., Relkovićevoj Novoj slavonskoj, i nimačkoj gramatici (11767.) i Vinjalićevoj rukopisnoj gramatici Principi della grammatica ... Grammatica prima in lingua slava, italiana et latina. Relkovićeva je gramatika prva vrlo opsežna gramatika hrvatskoga jezika pisana hrvatskim jezikom, i to kontrastivno, u suodnosu prema njemačkome jeziku. Rukopisna Vinjalićeva gramatika pisana je trojezično, a donedavno uglavnom nije bila predmetom interesa jezikoslovne javnosti. Kako svaki naziv u promatranim gramatikama nema uvijek svoju hrvatsku inačicu, nužno je bilo u istraživanju osvrnuti se i na latinsko nazivlje jer su promatrane gramatike pisane prema latinskomu modelu. Budući da su u postojećim potvrdama hrvatskoga nazivlja uočene sličnosti s prethodnicima (npr. s nazivljem u J. Mikalje, L. Šitovića, T. Babića, B. Tadijanovića), primjeri su stavljeni u kontekst izgradnje hrvatskoga jezikoslovnog nazivlja. Stoga se ovim radom nastoji pokazati koliko su se u izgradnji hrvatskih naziva dvojica promatranih gramatičara rukovodila uporabnom normom i već ovjerenim modelima u tvorbi novih naziva te koliko se njihovim novotvorbama koriste kasniji gramatičari.